U neko davno, nerođeno doba,
jedno je srce stajalo na vjetrometini zbilje,
nisu ga suze pekle..
ispirale su bol iz njegovih misli,
čistile tugu iz njegovih snova..
u neko sada, neizrecivo doba
jedna je duša plesala na vjeri u besmrtnost,
nije se bojala budućnosti..
čekala je da zasvijetli i obasja put,
pozivala je blago ali ustrajno..
u neko sutra, tek probuđeno doba,
jedna je glava tražila smisao u gomili misli,
rojile su se kao pčele, no nisu darovale med
samo su košmarno bauljale niz vijuge
nudeći tek mlaku utjehu spoznaje..
bglavac
edin.kecanovic
