Nakon sloma hrvatske frakcije 1985. godine u Hrvatskoj, pozvan sam od doktora Muradifa Kulenovića i uz savjete Mire Šuvar u Centar za mentalno zdravlje u Zagrebu.

Tu sam dobio injekciju depo moditena od koje sam postao ovisan cijeli svoj život, a na pitanje, koji su motivi bili kojima se doktor Kulenović vodio, dao mi je tumačenje: ''Zato što vrijeđate kolektivnu svijest''.

Pri tome je, naravno, mislio na to da sam ja prethodno priznao, kako je u hrvatskoj partiji formirana hrvatska frakcija sa zadacima otpora prema unitarnim i centralističkim snagama u nas.

I to je dobrim dijelom bila istina, jer kod nas nije bilo riječi o frakcijskim borbama i unutarpartijskoj demokraciji od 1928. godine kad je Tito zabranio svaku frakcijsku borbu.

Teza o frakcijama , njihovom postojanju i njihovoj međusobnoj borbi bila je skrnavljenje imena maršala i potkopavanje monolitizma partije, koja je već tada pokazivala ozbiljne manjkavosti i nesposobnost, da se nosi s aktualnim problemima vremena, a da ne govorim o tome kako uopće nije bila atraktivna mladoj generaciji, iako se cijelo vrijeme pozivala na njihove interese.

Tek nakon 1991. godine kad je objavljeno prvo britansko izdanje knjige o Staljinu, velikog ruskog povjesničara Dimitrija Volkogonova pod imenom ''Stalin, Triumph and tragedy'', bilo je moguće, da vidim kako je to sporno pitanje naše partije bilo razriješavano u ruskom slučaju, pored ostalih pitanja partije o kojima je kod nas najbolje pisao Krleža.

Naravno, ne uzimajući u obzir i ono mnoštvo problema, koje je Tito nametao KPJ vjerujući, da su osobito zanimljiva kao što je na primjer, odnos stare i mlade generacije partijskih kadrova kad se Tito izborio za prvenstvo stare generacije.

Pa to i je unekoliko čudno, da se politički aktivizam sveo na partijske metuzaleme i da je ta filozofija ostala do dana današnjeg paradigmom političkog poduzimanja. Jest malo čudno!!!!

I velim, Volkogonov je na stranici 218. u poglavlju 22. pod naslovom ''A Commanding Personality'' ukratko dao jedno svoje viđenje problematike frakcijskih borbi pa je zapisao (prevedeno u slobodnom stilu, Op. ZGK):

''Staljin je često navodio (Lenjinovu rezoluciju iz 1921, godine) kada je napadao različite ''opozicionare'' i ''devijante'' i često je uzimao ove pojmove pod značenjima ''neprijatelja''.

Svako mišljenje, čak i privatna stajališta drugih rukovodećih partijskih figura, koja su bila različita od Staljinovih, bila su smatrana ''borbom protiv partije'' i ''neprijateljskom aktivnošću''.

U borbi za jedinstvo, koju je Staljin dogmatski shvatio, postupno je uništio zdravu razmjenu mišljenja i stajališta, slobodno izražavanje komunista i njihovih pogleda i njihovu kritiku visokih partijskih organa.

Tako je nemišljenje postala norma partijskoga života.

Pod zahtjevom stvaranja monolitne partije, Staljin je sistematski uništavao demokratske principe i unutarpartijsku diskusiju.

Za njega jedinstvo je značilo odanost, neupitnu poslušnost, spremnost za podršku bilo kojoj odluci visokih organa i instalirajući ove karakteristike Staljin je osobno ohrabrivao naviku dogmatskog mišljenja u partiji, dok je istovremeno uništavao kreativnu inicijativu masa.''

Dakle, nema nikakve sumnje da je mišljenje Volkogonova bilo sasvim različito od proklamiranih stajališta KP i to se, također, odnosi i na naš slučaj gdje je partija u vremenu velikih promjena pokazala zavidan stupanj rigidnosti i nesposobnosti, da se nosi s aktualnim socijalnim i političkim problemima.

Ta situacija nije bila ništa bolja niti kod Rusa kao što nam svjedoči Mihail Gorbačov u svojim ‘’Memoarima’’, koji su doživjeli britansko izdanje 1996. godine, iako on govori o toleranciji  frakcija u 14. poglavlju pod naslovom ‘’Političke reforme’’ pa na stranici 314. zapisuje : '

’’Moć je koruptivna, a apsolutna moć je apsolutno koruptivna.

Naše vlastito iskustvo kao i iskustvo drugih komunističkih partija pokazuje, da nema invencija uključujući i toleranciju frakcija, koje bi bile sigurna garancija protiv birokratiziranja i rigidnog okoštavanja.''

Dakle, i u ovom slučaju vidimo, također, stanovite napore da se kroz toleranciju frakcija pokuša stvoriti jedna klima unutarpartijske demokracije, koja bi svakako bila jedan korak naprijed u odnosu na staro stanje.

A to je ono što Komunistička partija Jugoslavije nikako nije mogla shvatiti i nakon više od 50 godina terora titoističke ideologije, koja se pokazala totalno nesposobnom i nespremnom za radikalne promjene, koje su stajale pred cjelokupnim našim društvom.

Odatle je sasvim razumljivo, da sam dobio injekciju depo moditena i postao od nje zavisan cijeli svoj život, jer sam u svojoj političkoj praksi naišao na gomilu bestijalnih i primitivnih ljudi, koji su bili sposobni samo ponavljati ono što je Tito već davno rekao, a što sa suvremenim vremenom nije imalo ama baš nikakve veze.

 

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač