Ljubavna priča Jurija Živaga i Lare dobro je poznata, ako je tko propustio pročitati roman, mislim da nema puno onih koji nisu vidjeli Leanov film snimljen, gle lijepog slučaja, iste godine kad sam se rodila.
Više i ne brojim koliko sam ga puta gledala.
Uvijek me obuzme tuga dok gledam nepreglednu rusku stepu
u čijem se prostranstvu pojedinačne ljudske sudbine ne znače baš ništa.
To je širina koje guta odjeke, jer u tom beskraju čovjek je beznačajan.
Pozadina je krvavi građanski rat koji poput vihora mete sve pred sobom, pa kao i u svakom ratu i u svakom ludilu, pitanje života i smrti odlučuje slučaj.
U jednom trenutku postalo mi je zamorno pratiti kompleksnu radnju, samo sam kliznula i pratila glavne likove i njihovu sudbinu.
Onda sam shvatila jedno – u potpunoj nemogućnosti, njih dvoje se u filmu neprestano mimoilaze!
Oboje vezani brakovima žive svoje živote u susjednim ulicama, susjednim gradovima, ponekad čak i susjednim prostorijama, a da se ne susreću.
Da bi zatim nabasali jedno na drugo posve neočekivano i iznenada.
Sam kraj filma, Živagova smrt na ulici zapravo je njihovo posljednje mimoilaženje.
Tako blizu, a opet jedno drugom nedohvatni.
Čini se, dovoljno je samo ispružiti ruku, a ipak…
Ne mogu da se ne upitam koliki ljudi ovog trenutka žive sudbinu Jurija i Lare?
Koliki su se samo igrom slučaja zauvijek promašili i mimoišli?
Ne znajući da je čovjek na kiosku u redu za jutarnje novine bio baš taj kog se dugo čekalo i o kom se sanjalo, da je žena koja stoji u tramvaju udubljena u svoje misli upravo ona koja ima čaroban ključ koji otključava nečiju tišinu.
Preobražava. Otapa. Blagoslivlja.
Potiče onaj najbolji dio koji se negdje u vremenu umorio, izgubio ili zamro, a samo pukim dodirom ili osmjehom može ponovo oživjeti.
Sve što se između Jurija i Lare dogodilo jest bljesak i trenutak vrlo kratkog susreta.
I taj trenutak, to prepoznavanje, to je ujedno vrhunac.
Kad se dogodi, tada vrijeme više ne igra nikakvu ulogu.
Kako bismo inače objasnili momente koji u sjećanju žive nakon dvadeset i više godina kao da se odvijaju sada, kako bismo rastumačili da ljubav koja je trajala kratko može u duši gorjeti žešćim plamenom od ljubavi koja je trajala pola stoljeća?
Juriju i Lari vrijeme nije bilo sklono. Kao uostalom, ni mnogim drugima.
Ipak, oni su svoj trenutak živjeli u punom intenzitetu i do kraja, poklanjajući se jedan drugom na onoj dači zametenoj snijegom, negdje u pustoši ruske zime.
Usprkos nemogućnosti, oni su se prepoznali, i uzeli onoliko koliko im je bilo dano.
A to je već jako puno. To je, zapravo, sve.
Taj trenutak „susreta na svijetu gdje je tako teško pronaći se među ljudima“.
Edit Glavurtić
bglavac
edin.kecanovic
