Ne sjećam se točno, koju sam to Novu godinu čekala, uglavnom, bila sam još sama sa Lorki.

Davora još nisam poznavala, a ni Šuške nije bilo na vidiku… mislim da je to bilo čekanje Nove 1995. ili 1996.

U to vrijeme sam još papala meso, a znam oduvijek, da se Nova godina čeka uz “nešto što gura naprijed” pa sam tako i ja kupila sebi komadić svinjetine.

Poslijepodne, na Staru godinu, ispekla sam taj komadić svinjetine, napravila sam francusku salatu i napravila sam par sarmi.

Izvadila sam taj komadić svinjetine iz pećnice i stavila na tanjur na pult, da se ohladi.

I tako, dok sam se vrzmala po kuhinji, nisam ništa primjećivala, već kad sam otišla na balkon pokupiti ostatak rublja, vratim se u sobu i vidim:

Lorki je fino uzela taj komad mesa sa tanjura na pultu (dovoljno je bila velika da se mogla popeti i uzeti ga) i lijepo ga je donijela u sobu i počela ga je papati.

Ajoj, što ću sada?

Kažem joj (kao što to i Šuški kažem, ako naprave neku nepodopštinu): “Što si to radila?”

Samo me pogledala ispod oka, zarežala i nastavila sa svojim neočekivanim ručkom.

Hvala Bogu, radio je dućan do 18h pa sam otišla u dućan i kupila sam si 30 dkg neke salame, da imam bar nešto od Nove godine.

To je bila škola, da više ništa ne ostavljam na pultu.

Eto, to je moje najluđe Silvestrovo :)

 

za ilustraciju, stavljam Lorkinu sliku kako otvara vrata (s unutarnje strane), jer nije bilo toga što ona ne bi uzela, a da do toga može doći :)