Pred paradom svijeta

 pustila sam šipku trapeza

 ljubav  će poletjeti

u tvoje ruke

 i smiriti drhtaj vjekova

titraje vječnosti

 čežnje bogova

 za konačnim zastojem srca

 i oživljavanjem

 do prvog početka udaha

 u tišini mraka

 kad se svjetlo u dušama porađalo..

 Da..

 dočekao si me 

željan darivanja dodirima

 darivanja pogledom bez doticaja  dubine u meni

 polubog, nedovršen još

 svojoj nimfi raskidao si veo

 zamrsio kosu

 nagu je ostavio vjetrovima života

vukovima u gudurama ledenim

 ...a da si se samo odvažio

 pa raskidao moje tijelo zubima svojim sjajnim

 došao bi do moje duše

 jer tijelo nestaje i prestaje

 duša postaje i ostaje

 .. da si se samo odvažio...

  pustiti me da umrem

 pa opet kroz tvoju ljubav oživim

pričala bih ti  kako da postaneš vječan

 do beskraja vječan

 a ne samo čovječan

 kakav smo trenutno jesi

 zadovoljan i nezadovoljan istovremeno..

 Ne.. ja ipak puštam i otpuštam trapez

 pred zaćuđenim licima prolaznika

 ..negdje..tamo je nešto i netko

 sa dušom bez tijela

 da sakupi ostatke mene

  pretvori ih u pepeo

 i suzom me opet rodi iz ognja..

 Feniks koji će vilu zavoljeti

  ptica

 koja će  svjetlo za mene

  iz daljina dokučiti...