3. BILA JEDNA MRLJA U KRISTALU

 

        Bila jedna mrlja u kristalu.

        Kristal je bio brušen u oblik piramide.

        Ta je mrlja svakomu zapinjala za oko.

 

        Zapravo, mrlja nije bila točka gdje se bistrina poremetila; ona je bila samo jasno uokružen mjehurić bistrine. U prostoru nalik na prolivenu, bezobliku, i praznu jasnost, mjehurić je upozoravao da je to jasnost, da se radi o toku koji stoji, mada odlazi na sve strane, bez korita i smjera. Mjehurić je na to upozoravao. Kao da je govorio:

        “Ja sam slovo bistrine. Ja sam znak jasnoće.”

 

        Kristal je stvrdnuti sluh tišine. Kristal je najnevidljiviji. On je kao vid.

        Da bi postao slovo, da bi postao znak, mjehurić je morao načas iskočiti iz toka koji je stajao, koji je odlazio bez pokreta, putovao bez smjera i korita na sve strane.

        Svi su smatrali da je mjehurić mrlja: nezgodni poremećaj.

        “Kakva šteta,” primjećivali su. “Inače, kristal bi bio savršen.”

        To su govorili oni, koji u poslaniku savršenstva najčešće nisu znali, niti znaju prepoznati savršenstvo. 

        A on je, (poslanik, mjehurić), sama zagrcnuta bistrina. 

 

 

        Kad bi jednoga dana kristal osvanuo bez mjehurića, to bi bio znak poeziji da ostane bez pjesme, i onda dalje, lančanim redom...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.