Kaže jedna izreka: "Najteže je presuditi samom sebi"..
A ti trenuci nam se ponavljaju nakon svakog silaska sa karusela života, i ostavljanja šarenih konjića stvarnosti, da se vrte bez nas, ponovo, sa nekim drugim dušama na njima..
Ponavljaju se ti silasci, da bi konačno naučili jednu jedinu istinu, da nam ne sudi Bog izvan nas, nego onaj Bog, skutren u nama, koji je željan da konačno više ne mora umirivati porotu.
On čeka da se konačno odvažimo, i krenemo putem vlastite odgovornosti, kroz sva naša dalja putovanja.
Tri kralja već pričaju o svom ponovnom dolasku, i klanjanju novorođenom djetetu- bogu, kojem neće na kraju svega, trebati darovi..
Najveći poklon će biti, tek iznenađena naša duša, kada pred njom klekne Onaj, kojeg smo odvajali od nas, čineći ga većim od nas, a time i Sucem, koji nas neprestano mora braniti od naših vlastitih pogrešaka..
I neprestano dozivanje, da nas izvuče iz našeg oceana pogrešivosti, dok on čezne da nas uvjeri, da, nepogrešivost zapravo ne postoji.
Uronjeni u vrevu i galamu zakona i shema, koje određuju što je dobro, a što ne, izgubili smo kontakt sa Onim bogom u sebi, koji zna sve, bez ijedne pouke sa strane.
Kad smo sa Njim izgubili kontakt, stavivši ga iznad nas, izgubili smo i onaj prirodan osjećaj ljubavi, koja ne sudi, koja oprašta, i koja se ne obazire na nesavršenost, jer, sama po sebi je savršena.
Ljubav koja ljubi, ne treba porotu.
Porota traži kajanje, samoosuđivanje, jer osuđenik nije slušao čisti zov ljubavi u sebi, slušao je boga kojeg su rodili drugi za njega..
A Onaj koji jest, sići će opet sa karusela dolje, i čekati prvo da se rastoče svi obojani trenuci proživljenog života..
Tada će shvatiti, da je sve što je proživljeno, tek jedan mali dio onoga što treba proživjeti, nakon suočenja sa samim sobom.
Ne postoji Bog kao sudac.
On postoji samo kao Ljubav. I čeka da konačno i mi to shvatimo.
Ali često ga i u tim trenucima ne slušamo, i bježimo tamo, gdje smo si vlastitom prosudbom stvorili mjesto.
Zapravo, prostor u kojem moramo rastočiti sve naše iluzije da trebamo ispaštati za učinjene pogreške.
Ispaštanje je zapravo ispiranje naše tvrdoglavosti, i ne dozvoljavanje da bude drugačije..
Jednom i tome dolazi kraj.
I onaj svečani trenutak, kada ćemo istinski shvatiti mudrost izrečenog, koja govori, da prvo trebamo voljeti sami sebe, da bi mogli voljeti druge..
Jer od sebe sve polazi.
I u sebi sve završava.
Hoćemo li doista završiti ili nastaviti, opet, o nama ovisi.
Točak će se uvijek vrtjeti.
Nije cilj zaustaviti ga, nego znati sići sa njega..