BOŽJA  „OSJETILA“

                                                       Martinus

 

 

Neki ljudi ponekad postavljaju ovo pitanje: „Ako postoji Bog, kako On doživljava svoje postojanje“?  Drugima je ovo pitanje nevažno, jer oni kažu: „Ako uopće postoji Bog onda On mora biti teški sadist kada dozvoljava sve zlo koje se događa na Zemlji; ali naravno da nema Boga, sve se svodi na slučajne prirodne sile“. Vjernici misle da je bogohulno, pa čak i grešno baviti se takvim mislima. Oni vjeruju da Bog postoji, ali oni ne mogu razumjeti da se On javlja sa mentalitetom ili sviješću koja je podređena određenim univerzalnim zakonima, poput naše vlastite svijesti. No duhovni tražitelj čija je svijest usmjerena na pronalaženje rješenja misterija života, sasvim prirodno želi razumjeti Boga koliko je to moguće, kako bi se približio Bogu i ostvario Božju volju.

     Oni ljudi koji misle da su „Božji putovi nedokučivi“ i da je grešno razmišljati o tome tko je Bog i kako On doživljava život, imaju zamisao o tome kakav je Bog. Oni vjeruju da se On osvećuje i kažnjava svaki grijeh na svijetu, da, On čak uništava grešnike u svojem gnjevu, ili da ih On šalje u vječnu patnju u paklu. Oni također vjeruju da On blagoslivlja i miluje i da mu se čovjek može obratiti u vrijeme nevolja sa svojim nesrećama i brigama. Oni vjeruju da je On stvorio Zemlju i sve što se nalazi na njoj, također i milijarde planeta, sunaca i galaktika, čije postojanje naslućujemo u svemiru oko nas. No, međutim, oni ne žele čuti o tome da je Božja svijest podređena bilo kakvim zakonima koji upravljaju Njegovim razmišljanjem ili voljom. Oni tvrde da je Bog tako velik da čovjek ne može direktno doći u kontakt sa Njime ili razgovarati sa Njime. Oni tvrde da biće koje je veće od najvećeg i koje je stvorilo takve pojave kao što su zvijezde i galaktike sigurno mora biti preveliko da bi razgovaralo sa takvom „česticom prašine“ kao što je zemaljski čovjek.  Sasvim je opravdano da ljudi imaju tako neobično ili nesavršeno opažanje Boga. To je zato jer većina ljudi može opažati Boga samo pomoću svojeg instinkta i svojih osjećaja, a ne pomoću svoje inteligencije. U drugu ruku, ljudi sa vrlo razvijenom inteligencijom često smatraju da Bog ne postoji, već da je On proizvod mašte naivnih ljudskih bića.

      Međutim, inteligencija je nova energija svijesti kod zemaljskih ljudi, i kod ljudi sa vrlo razvijenom inteligencijom ona je još uvijek vrlo nesavršena. Pomoću svoje inteligencije zemaljski čovjek uglavnom može analizirati i razumjeti rezultate mjera i težina i uglavnom se baviti fizičkim svijetom. Duhovne realitete on uglavnom vidi kao rezultate ili posljedice reakcija fizičkih tvari. Zbog toga ljudi sa vrlo razvijenom inteligencijom sa zanimanjem proučavaju te reakcije i malo po malo otkrivaju zakone koji vrijede za fizički svijet, sve od sustava galaktika ogromnih dimenzija, pa do mikrosvijeta atoma i elektrona. Niti u makrokozmosu niti u mikrokozmosu čovjek ne pronalazi slučajnosti, svugdje on nailazi na pravilnu sposobnost reakcija materije. Dakle, postoje dva oblika opažanja života koji su u suprotnosti jedan sa drugim, jedan čovjeka vjernika: da je Bog nešto što je uzdignuto iznad zakona i principa i da on čini čuda i stvara nešto iz „ničega“. Drugi, ateistički i materijalistički: da se sve svodi na zakone i principe, na mrtve mehaničke prirodne sile, koje međusobno reagiraju poput zupčanika u stroju i djeluju destruktivno ili životno poticajno u slučajnom lancu uzroka i posljedica bez ikakvog smisla osim onoga koji ljudi stvaraju u obliku bujne mašte. Prvo od tih opažanja pod utjecajem je vrlo snažnih osjećaja, a drugo pod utjecajem vrlo snažne inteligencije. No zemaljski čovjek koristi i druge energije u svojoj svijesti osim osjećaja i inteligencije; među njima je energija koja se još uvije manifestira u vrlo maloj mjeri i samo u obliku bljeskova u svijesti: intuicija. Ovi intuitivni bljeskovi, koji su povezani kako sa osjećajima tako i sa inteligencijom, omogućuju čovjeku, iako to obično može trajati samo djelić sekunde, opažanje povezanosti između svega u svemiru. U prošla vremena čovjek koji je imao niz intuitivnih iskustava i koji ih je pokušao prenijeti drugima, bio je smatran svecem, mudracom ili mistikom. No danas, naročito u Zapadnim zemljama gdje čovjek nije u velikoj mjeri naviknut na misticizam, događa se da veliki istraživači i znanstvenici, umjetnici i pisci dobivaju intuitivne bljeskove koji im omogućavaju vidjeti da svemir ipak nije stroj sa slučajnim rotacijama, već da se iza svega nalaze misli i svijest. Danas nije neobično susresti takve izjave, ali to ne znači da je njihov izvor odjednom postao „vjernik“. Oni ne odustaju od svojeg znanja o zakonima i principima svemira. Naprotiv, upravo otkriće vrlo precizne logike koja postoji svugdje, kako u velikom tako i u malom, pomaže im shvatiti da se sve to ne može događati slijepim slučajem, već da se iza stvaranja mora nalaziti onaj koji stvara, misli i promišlja u skladu sa određenim zakonima i principima.

       Dakle, vidimo da tamo gdje je inteligencija povezana sa intuitivnim iskustvima čovjek može naslućivati veću povezanost između svega, povezanost do koje sama inteligencija ne može doći. No, osjećaji, čovjekove humane osobine, njegova volja da se stvara mir i harmonija u postojanju, također igraju značajnu ulogu kao uzrok koji doprinosi intuitivnim iskustvima. Kada se čovjekova inteligencija može koristiti ne samo kao sposobnost koja hladno i proračunato gleda što njemu može koristiti kako bi on mogao živjeti u luksuzu i udobnosti, čak iako će drugi ljudi zbog toga morati patiti, već kada je to sposobnost pomoću koje on pokušava biti od koristi cjelini, koja je stoga povezana sa humanim osjećajima i simpatijom, tada ta harmonija između inteligencije i osjećaja dovodi do rasta intuicije u svijesti, što znači da se pred zemaljskim čovjekom otvara sasvim novi svijet.

     Naravno, nemaju tu i tamo intuitivna iskustva samo znanstvenici, pisci i umjetnici, ti ljudi imaju možda samo najbolju sposobnost izražavanja svojih iskustava. Brojni ljudi koji su završili sa svojim stupnjem „vjerovanja“ i koji se možda smatraju gotovo ateistima, jer ne mogu vjerovati u zajedničke dogmatske ideje o Bogu, nebu i paklu, ali su inteligentni i imaju humane osjećaje i sposobnost milosrđa, često osjećaju nedostatak i težnju za čvrstom točkom u svojem postojanju. Oni postaju tražitelji i tu i tamo mogu doživjeti bljeskove intuicije u svojoj svijesti, iako oni možda ne mogu razumjeti što se to događa. U bljesku oni osjećaju da u svemu postoji svrha, veza između njih i velikog univerzuma, što je važno, i da mora biti moguće uspjeti u pronalaženju razumijevanja te veze. To JEST moguće. I to je postalo moja dužnost da u svojim kozmičkim analizama pokažem čovjeku koji traži da je Bog znanstvena činjenica. Novo i više činjenično ili znanstveno viđenje živog Boga s vremenom će rezultirati sasvim novom svjetskom epohom, koja će se razlikovati od stare po tome da čovjek neće stvarati Boga na svoju sliku, već će, u drugu ruku, stvarati sebe na Božju sliku. No kako bi se čovjek transformirao u sliku Božju, Bog mora biti realističan uzor, nešto što ima svoj korijen u realnosti i svakodnevnom postojanju, a ne zamišljeno biće na nebu. Dakle, može li Bog postati takva realistična i znanstveno potvrđena činjenica? Da, za čovjeka otvorenog uma, trijeznog i inteligentnog istraživača Bog doista može postati teoretska činjenica. Samo iskustvo Boga putem kozmičke svijesti ili inicijacije ne može biti dano ijednom biću, to je nešto što samo biće mora razviti i što će doći kada biće stekne u svojoj svijesti neophodnu kombinaciju osjećaja, inteligencije i intuicije. To je nešto što dolazi sa evolucijom na isti način na koji je biće jednom dobilo oči za gledanje i uši za slušanje. To će prije ili kasnije doći svakom zemaljskom čovjeku isto kao što se on nekada razvio od minerala do biljke i od biljke do životinje. Sada on treba biti transformiran iz životinje u pravog čovjeka, što samo znači u „čovjeka na Božju sliku“.

     U ovom procesu transformacije ili stvaranja čovjek je toliko napredovao da je dobio slobodnu volju kako bi postao suradnik ili su-stvaratelj u tom procesu. Takva božanstvena suradnja zahtijeva razumijevanje i uvid, ona znači poznavanje ne samo fizičkih zakona, već također onih zakona koji djeluju iza psihičkog ili duhovnog dijela univerzuma. To su zakoni koji se nalaze iza Božje svijesti; i kada se čovjek nauči slijediti ove zakone tada će on biti na istoj valnoj duljini sa Božjom svijesti ili sa osnovnom notom univerzuma i postat će „jedno sa Ocem“. Moje kozmičke analize predstavljaju analiziranje Božje svijesti i organizma. Po pitanju naše vlastite svijesti mi ne sumnjamo da se naša osjetilna sposobnost otkriva kroz naše osjetilne organe i isto vrijedi za živa bića sa kojima dolazimo u kontakt. Iz svih iskustava koja doživljavamo možemo vidjeti da živa bića doživljavaju i stvaraju kroz instrumente ili organe koji su napravljeni sa svrhom. To je univerzalni princip. Osjetilno opažanje može se odvijati samo pomoću osjetilnih organa. Kako bi doživljavala fizičku materiju bića moraju imati fizičke osjetilne organe, a kako bi doživljavala duhovnu materiju ona moraju imati duhovne osjetilne organe. Zbog toga svako pojedino živo biće ima osjetila koja mu omogućavaju takva iskustva. Potpuno je nelogično vjerovati da isti princip ne vrijedi za Boga, čiji organizam je čitavi univerzum. Bog ne može ni opažati ni stvarati bez instrumenata ili organa za osjetilno opažanje i stvaranje. No, obzirom da Bog ima osjetilne organe koji se sastoje od materije i rade sa materijom, tada mora biti moguće istraživati ih. Gdje u univerzumu možemo pronaći Božje osjetilne organe? Kako bi mogli odgovoriti na ovo pitanje prije svega potrebno je razumjeti da sve što postoji pripada Bogu.  Ne postoji ništa izvan Boga. Univerzum sa svojim beskrajnim prostorom i vremenom, materijom i živim bićima, kako onima koje možemo vidjeti tako i onima koje ne možemo vidjeti, predstavljaju organe u tom gigantskom organizmu. Ovi organi ili mikro-bića podijeljeni su u grupe. Unutar fizičkog osjetilnog područja zemaljskog čovjeka takve grupe ili organi mogu se opažati kao ono što nazivamo vrste ili rase. Zemaljski ljudi predstavljaju naročite centre doživljavanja ili osjetilne organe u Božjem organizmu. Zajedno oni sačinjavaju sasvim naročiti oblik organske materije kroz koji mogu prolaziti naročite valne duljine i vibracije energije. Tako je i u našem vlastitom organizmu.  Mi imamo jednu vrstu centara za doživljavanje koju nazivamo stanice mozga, druge stanice srca, imamo i bijela i crvena krvna zrnca, imamo različite živčane stanice, imamo centre doživljavanja života raspoređene na svim područjima našeg organizma. Ne vidimo li potpuno istu sliku izvan sebe, samo u mnogo većem omjeru nego u nama samima? U takvom makro-kozmičkom organizmu također moraju postojati organi za razaranje i uništavanje kombinacija materije, kao i za stvaranje i usavršavanje. Čitavi beskonačni univerzum sa milijardama čestica koje zajedno sačinjavaju još veće čestice sastoji se od živih bića koja jedna za druga predstavljaju univerzume i tvari. Sva ona žive, kreću se i postoje u Bogu, i sva su ona besmrtna bića koja kroz svoje težnje i želje doživljavaju vječnu transformaciju, koja je istovjetna vječnoj evoluciji koja se temelji na nepobitnom zakonu principa kontrasta. No, gdje je Bog, da li je On najveći od tih bića? Ne, ovaj životni princip je vječan i beskonačan u svojoj strukturi. Ne postoji krajnje vanjsko ili krajnje unutarnje biće, a time ni najveće ili najmanje biće. Konačni rezultat strukture univerzuma ne nalazi se u dimenziji vremena i prostora.  Bez obzira koliko veliko neko biće bilo, ono ne može biti ništa drugo nego sin Božji koji je mikro-biće u još većem biću. Ono ne može biti sam Bog. Bog je sama vječnost i beskonačnost i on nema ništa izvan sebe, nema Boga iznad Njega. Bog sve doživljava u svojem unutarnjem svijetu, i u našem unutarnjem svijetu mi također možemo pronaći Boga. Bog je upravljajuće „Jastvo“ univerzuma, „nešto što jest“, vječno i nepobitno, i Božje „Jastvo“ se nalazi u svim živim bićima. Kada pojedino biće ili pojedini sin Božji sa svojim vlastitim zrakama i valovima svijesti dođe na valnu duljinu sa ljubećim misaonim zračenjem, kojim Božje „Jastvo“ prožima čitavi univerzum, tada on postaje „jedno sa Ocem, jedno sa Putem, Istinom i Životom“, on postaje „čovjek na Božju sliku“, instrument za još više osjetilno opažanje i stvaranje.

 

 

Originalni danski naslov: Guds sanser

Predavanje koje je održano na Martinusovom institutu na nedjelju 7. studenog 1948.

Prvi puta objavljeno u danskom Kontaktbrev br. 21, 1958 i kasnije u danskom izdanju Kozmosa br. 18, 1972, br. 3, 1989 i br. 6, 2003.

Uredio Mogens Møller i odobrio Martinus

Prevela: Anna Ørnsholt

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (18.10.2014.)

Copyright © Martinus Institut