Hvala

Stavila je malu bijelu kutijicu pred sobom, i na njoj napisala, hvala…

Skupila kosu špangama u punđu, a usta raširila u osmijeh…

Gledala je negdje, bez uporišne točke…

Počela se njihati, ritmički ujednačeno, lijevo, desno, gore, dolje…

Sjetili smo se da to čine oni u djetinjstvu uskraćeni za ljubav…

Ipak, nismo bili sigurni…

Misli li ona to ozbiljno, ili joj samo nije dobro…

Vuklo je na ovo drugo…

A onda je zapjevala…

Kraaaljice Maaajko pooogledaj naas….

Nismo bili sigurni za Majku, ali mi sigurno jesmo…

Pogledali nju, ali ne i sebe…

Neki su to činili s nelagodom, a neki s podsmijehom…

Prvi su produžili dalje, a ovi drugi su buljili, i dalje…

U taj osmjeh, tu pjesmu i tu kutijicu…

Kojoj na buri samo što nisu narasla krila…

Da poleti lakoćom praznine...

Skupa s unaprijed otisnutim riječima zahvale…