Ranojutarnja misao, dotakla je mandalu moje duše:

"Snažni ljudi su jaki radi sebe.

Najsnažniji ljudi su snažni radi drugih"..

Koliko zapravo znamo biti snažni, i koliko je naša snaga usmjerena prema drugima?

Koliko puta smo zaustavili riječ izvinjenja, iako smo možda uporno mislili da smo samo mi u pravu, a u dubini smo osjećali da iz srca trebaju poteći riječi koje liječe druge.

Kako liječe?

Baš tom snagom, koju upotrebljavamo, da bi naš svemir, našu sferu, u kojoj živimo, činili ugodnom i lijepom, za goste namjernike, koji u nju navrate.

Kažu da su vibracije itekako prijemčive, gotovo "zarazne"..

Koliko puta smo došli nasmijani u u prisustvo depresivnih ljudi, i mimo naše volje, zaustavili smijeh na trenutak.

Baš tu je ključ naše snage.. 

Radost i optimizam držati čvrsto, a opet, ne toliko, da bi bilo nedostupno drugima.

Jer ako smo sretni samo za sebe, opet smo snažni samo za sebe.

Ljepota i rast duše se razvija upravo kroz dijeljenje svoje snage drugima.

Naša sfera će uvijek ostati tako čisto plava, i prozirna, poput gorskog kristala, kroz kojeg stvaranje svijeta priča svoje priče..

Iako smo možda omeđeni prostorom, vremenom, sve to zapravo nije omeđenost.

Omeđenost je naše vlastito stavljanje pod ključ, dok kroz vrata čarobnog kvadrata stvarnosti, svjetlo nesmetano može proći.

A mi smo zapravo, bića svjetla..

I kao takvi, ne znamo za granice postojanja..

Mandala naše duše uvijek je spirala, koja vodi u središte onoga, što jesmo.

A mi smo sve što postoji, i sve što će ikad postojati..