Jutarnja tišina, i mrak u oknima, zvijezda Danica, koja još nije dočekala svoj zadnji sjaj, i ispratila noć..

mislim na svoje prijatelje, koji još grle svoje jastučiće, i teško mi je, što  nikako da se ovih dana sastanemo, čak i virtualno, jer, kad ja spavam, oni bdiju. kad ja bdijem, oni spavaju.. Ali, tako  ponekad i treba biti..Tijelo traži odmor, a duša tišinu..

Iskreni i vjerni prijatelji, bdjet će nad snom i tišinom, onih, sa kojima dijele odaju svoga srca..

Jer, u toj odaji, uvijek je zanimljivo i divno boraviti..

Još malo, pa idem  u plavi beskraj, na more, gdje me čeka još jedna divna duša, prijateljica, uz koju me ne veže samo ovaj život, nego mnogo, mnogo njih..

Koliko god možda prođe dana, da se ne čujemo, nikad se ne opterećujemo, i ne pitamo se zašto..Kad se čujemo, napričamo se za  svo to vrijeme, kada smo, svaka za sebe, bili u svojim obavezama.

Nama razdvojenost, bar fizička, ne znači ništa.

Jer duh i duša ne  zna za fizičke komponente postojanja.

Kada pričamo, rijetko su to obični razgovori (ali naravno, i takve vodimo), uvijek se dotaknemo nekih dubina i visina, o kojima sa drugima ne možemo često pričati.

Fizički susret je samo dopuna tom divnom prijateljstvu..

I tako..što je najzanimljivije, obje te duše koje spominjem, srela sam u ovom plavom svijetu, na ovom portalu, koji nije samo virtuala i san..

Zato sam zahvalna, životu, i plavom beskraju, koji me je darovao nečim najljepšim što se može darovati: dušama, koje mogu ispuniti moju dušu..

Pogledah jedan divan glazbeni video:

 predivna balerina oblači svoje papučice, iako joj je čarapa poderana od silnog plesa.

Ona pleše uvijek sa ljubavlju.

Za koga?

Čak i ne vidi publiku oko sebe, i ne zna, ima li je, ili ne. Ona se poklonila Svjetlu, kad se razmaknula zavjesa novog dana..

I ja se poklanjam Svjetlu.

I počinjem svoj ples..

Bez obzira, ima li u gledalištu nekoga ili ne..

Svjetlo koje me gleda, sve je u svemu...