Pitaju me, znam li još sanjati, iako sam odavno prerasla dječji broj cipelica, i obukla one, koje su samo za kamenite i duge puteve..

Pitaju me (stalno me nešto zapitkuju)

da li sanjam crno bijelo, s obzirom da je život

manje više takav, a ja im odgovaram:

Ja stalno sanjam u boji, i bojam okom duše, nepredvidiva platna, koja prva kiša tuge može oprati.

Ali ne odustajem..

Moje boje su mješavina radosti i nade..

A kako sam uopće dobila boje,

i što ih drži tako neizbrisivima?

Naiđoh na srca iskrenih i divnih prijatelja, čista i prozirna, poput kristala, i svaki njihov zagrljaj i podrška, prolamao se kroz njihovo srce u moje.. Shvatih da su te boje dar neba i svjetla, i uzeh ih za svoju paletu života..

I moji snovi, protkani su njihovom ljubavlju..

Za njih, dovratak moga doma, uvijek je okićen ružama, i sunce ih čeka, iako su zavjese ponekad na prozorima..

Uz njih, mogu biti slobodna

poput djeteta na toplom pijesku, čiji roditelji ne brinu o jačini sunca i dubini vode..

To dijete netko, negdje iz visine, prati svojim brižnim pogledom..

Pitaju me,

(..a već bi trebali malo zašutjeti..) da li ću ikada prestati sanjati?

Ja rekoh,

ne mogu,

jer ne sanjam ja život, nego on mene..