Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

471

PUTA

OD 14.01.2018.

Pastoralno-medicinski kurs, RUDOLF ŠTAJNER - Osmo predavanje

Prođimo kroz sav proces.

Osmo  predavanje

Dornah, 15. septembar 1924.

 

            Moji dragi prijatelji! Juče smo propratili konstituciju čoveka, ukoliko je treba izviđati na samome čoveku ili u njegovoj neposrednoj blizini. Sad moramo izaći iznad čoveka, jer on svuda stupa u odnose sa snagama svemira, i ovi se odnosi sa snagama svemira proziru tek kada se zaista ima dobra volja za upuštanje u veliku raznolikost u kojoj je uobličen svemir.

            Pomislite samo, dragi moji prijatelji, kako zapravo one snage, što su usidrene u kosmosu, na različite načine pristupaju čoveku. Mi recimo vidimo biljku kako izrasta iz zemaljskoga tla. Propratimo to izrastanje biljke iz zemaljskoga tla u pravcu: stabljika naviše i tvorevina korena naniže. Time smo dali dve tendencije unutar biljke, stremljenje naviše, stremljenje naniže. I da smo danas u fizičkome istraživanju prirode već toliko poodmakli da bismo metode istraživanja, koji se ponekad primenjuju na ono što je manje bitno, primenili na nešto poput rasta naviše stabljike biljke i rasta korena naniže, nalazili bismo u svemiru veze koje bi opet, dok stupaju u odnos sa čovekom, učinile pojmljivim ovaj totalitet: čovek i svet, mikrokosmos i makrokosmos. Jer, tada bismo videli kako sve, što je povezano sa rastom naviše kod stabljike, stoji u određenome odnosu prema razvoju sunčevih snaga tokom godine, tokom dana i štaviše preko toga. Sve što je povezano sa razvojem snaga korena stoji u odnosu sa mesečevim razvojem, mesečevim snagama, tako da mi, kad pogledamo biljku na pravi način, već u njenome formiranju moramo zadobiti odnos između sunca i meseca. Moramo takoreći iz svemira i njegovih snaga izvirivati u najjednostavniju, najprimitivniju sliku biljke. Onaj ko to može gledati, nikada neće videti koren drukčije nego kako se on, u stremljenju naniže prema zemlji, u isto vreme zaobljava unutar zemaljskoga tla. Zaobljavanje unutar zemaljskoga tla, to je slika u kojoj se mora videti koren: slika, koja se zaokružuje unutar zemaljskoga tla (crtež 8, levo).

            Drukčije se mora videti stabljika, njeno razvijanje naviše. Kod stabljike, kad se sa pogledom poveže oset i osećaj, bezuslovno se mora osetiti: stabljika stremi u vidu zraka, ona hoće da razvija svoj linijski pravac. Koren hoće da razvija okruglinu kružnoga pravca, stabljika hoće da razvija svoj linijski pravac. To je izvorna slika bića biljke. U linijskome pravcu, koji stremi naviše, moramo videti prisutnost sunčevih snaga na zemlji. U korenu, koji stremi zaobljavanju, moramo videti prisutnost mesečevih snaga na zemlji.

            Gledajmo sada dalje. Kažimo sebi: sunce je svuda gde biljka zračno stremi u visinu. Sada se ona opet širi naviše, pa zaustavlja svoju širinu, periferiju. U onome, što se izuzima linijskome stremljenju naviše, utvrđujemo kako je, najpre neposredno gore u cvasti, delatno ono gde sa sunčevim snagama dejstvuju snage Venere, i dok se cvasti razvijaju šire nadole u postaju listovi koji su spolja uobličeni, mi utvrđujemo Merkurove snage. Tako dakle, ako ćemo da razumemo tvorevinu biljke u njenome postavljanju u prvacu sunčevih zraka, moramo shvatiti da u pomoć snagama sunca dolaze snage Venere, snage Merkura. To je jedna strana stvari.

            Na drugoj strani moramo biti načisto, da ove snage ne bi bile u položaju da same formiraju biljku. One bi samo donekle izdejstvovale da tu sve zajednički stremi. Da bi se to razvilo, kao što se npr. u krajnjem ekstremu vidi u razvitku drveta, nasuprot ovim snagama Venere i Merkura svuda dejstvuju snage Marsa, Saturna, Jupitera, tako da zajedno sa dva osnovna polariteta sunčevih i mesečevih dejstava streme ostala planetarna dejstva svemira.

            Sad želim da još pre svega kažem: dragi moji prijatelji, najpre pogledajte biljku. Tu imate sav planetarni sistem biljke. On leži na zemlji, on je tu, i više ne izgleda tako besmisleno kad polovina ili tri četvrtine znalaca poput Paracelzusa recimo daje izjavu: ko jede biljku, s njom jede sav planetarni sistem, jer tu leže snage. – Paracelzus to tako iskazuje svojim grubim načinom izražavanja, i upravo oseća da se sa biljkom pojede čitavo nebo. Svet je tako raznoliko uobličen, da zaista svuda u neposrednome okruženju, u rastu, u rasporedu, unutar svega imate snage makrokosmosa.

            Vratimo se čoveku. Juče smo pokazali kako se od disanja uspinjemo prema onome području zemaljskoga čovečjeg života u kome, ako možemo tako kazati, postoji fino udisanje unutar koga smo otkrili dalji uticaj karmičkih strujanja iz prošlosti. Sad možemo poći dalje. Ako smo, naravno sasvim šematski i simbolički nacrtano, izdejstvovali to što bih pre svega nazvao profinjenom strujom disanja u čoveku, možemo sebi reći sledeće: kad bi čovek proširio ono što leži u njegovome astralnom telu i »ja«, nikad se ne bi približio suncu kao što to biva u njegovoj sadašnjoj konstituciji. Čovek se nikada ne bi približio suncu. Dok čovek, između usnivanja i buđenja, boravi u svome »ja« i astralnome telu, on ne prilazi suncu. Ono za njega ostaje tamno. Tako se ni čovek, koji bi u svome astralnom telu i »ja« izgubio vezu sa eterskim i fizičkim telom, ne bi približio suncu. No, kako se on onda primiče suncu?

            Sad najpre posmatrajmo kako stoje stvari. Astralno telo i »ja« prilaze eterskome telu, ali kada se vidovito izvede to stanje – što je srazmerno lako moguće time, da se veoma ojača mišljenje – kada se kroz temeljite, energične meditacije ojača mišljenje, lako se može ulaziti u početno stanje inicijacije. Lako se može ući u stanje gde čovek uronjava u svoje etersko telo, ali još ne pronalazi fizičko telo. On živi u eterskome telu. Vidite, u ovome stanju, kad čovek živi u eterskome telu i još ne može zahvatiti fizičko telo, u ovome stanju on ipak može vrlo, vrlo dobro misliti. Iako ništa ne vidi, ništa ne čuje, on ipak može vrlo dobro da misli. Mišljenje uopšte nije ugašeno, potisnuti su samo gledanje, slušanje i ostali čulni oseti. Mišljenje pak ostaje, ali pre svega ovako: može se misliti, ali više ne kao ranije. Može se misliti o stvarima poput ovih ovde, i može se misliti o makrokosmosu. Mišljenje ostaje, širi se, i čovek tačno zna: ti se sada pružaš unutar etra svetova. Dok dakle boravi u svome eterskom telu, čovek se pruža unutar etra svetova. Dok ulazi u ovaj svetski eter, on ipak u potpunosti ima iskustvo, doživljaj da se nalazi unutar onoga duhovnog sveta, iz koga takođe izlazi čulni svet. No čovek još nema diferenciran duhovni, niti čulni svet. On je van izdiferenciranoga čulnog sveta. Sunce više ne sija, zvezde više ne sijaju, mesec više ne sija. U prirodnim carstvima zemlje više nema jasnoga razaznavanja, njega može biti samo kad se boravi u fizičkome telu, u normalnome življenju, ili u jednoj višoj inicijaciji. No time, da su zatamnjene konture čulnoga sveta, čovek ima sveopštu duhovnost, tkanje i život duhovnoga.

            Ako se sad ode dalje, ako se započne sa svesnim zahvatanjem fizičkoga tela i življenjem u organima, ako se dakle svesno zahvati ovo fizičko telo, tada, izuzimanjem zemaljskoga, opet počinju da izronjavaju bića koja se polako gase, iščezavaju, sada kao duhovni entiteti. Gde se ranije pri običnoj svesti videlo sunce kad se zamagli i tamni, koje je ipak postojalo unutar opštega duhovnog tkanja, tu sada nastupa suma bića druge hierarhije.  Tada se razabira u duhovnome svetu. Opet nastupaju mesec, zvezde, ali nastupaju u njihovim duhovnim aspektima, to su sad duhovne kolonije ili slično, kako se to može imenovati; čovek sada zna da, kao što je spolja, naprimer u običnoj svesti – kao i ostale stvari – gledao sunce u fizičkoj slici, da sad, nakon što je svesno zahvatio fizičko telo i takođe zahvatio svoju duhovnost, on vidi sunce i čitavi svet kao duhovnu bit. No sad takođe zna da, kao što sa svakim sunčevim zrakom u nas dolazi dan koji nas osvetljava, tako sa svakim sunčevim zrakom dolazi i duh. Duh ulazi kroz svaki čulni oset, tako da ovo naviše profinjeno disanje treba da prepoznamo kao neprestano impregnirano duhom i zapažamo da u svakome čulnom osetu, koje tu ustrujava, živi sunce. To je upravo duh sunca, ili duhovi sunca. Sunce živi u svakome čulnom osetu, tako da u čoveka, u profinjenome disanju, ustrujava neposredni sunčev život, neposredna sunčeva snaga.

            Vidite, tako imamo odnos čoveka prema suncu. Kad u oko ustrujava zrak svetla, sa njim ustrujava duh sunca. Duh sunca je supstanca profinjenoga disanja. Kroz osete čula udišemo raznorazne ingredijencije duhovnoga sunca. Kao prvo, imate jedno važno shvatanje o čoveku. Dok se razvija u svome eterskom telu, on unutar eterskoga tela razvija mišljenje svemira, misli svemira. I ove misli svemira, unutar kojih se nalazi ono što svesno živi u njegovome eterskom telu, pre svega su bez toplote, bez hladnoće, bez tona. One su poput nekoga zajedničkog osećaja, pri čemu osećaj samoga sebe spada zajedno sa osećajem makrokosmosa.  Ako se sad uđe u duh čula putem zahvatanja fizičkoga tela, ove se misli natapaju sa najrazličitijih strana: na strani oka se udisanje esencije sunca odnosno misao natapa ka boji, pomoću uha se misao natapa ka tonu, pomoću organa toplote ona se natapa ka toplome ili hladnom, tako da sad imate kosmičko shvatanje odnosa misaonoga prema čulnome. Pri tome misaono mora biti prikazano kao izvorno, a čulno nastupa kao impregnirano pomoću sunca, natopljeno pomoću sunca.

            To je jedna strana stvari. Čovek ipak ne opaža kako sunce sa svojom bîti ustrujava u njega pri svakome čulnom osetu. Na ovome sunčevom putu dostrujava karma iz prošlosti. I uopšte nije neki detinji osećaj, da se sunce istovremeno zamisli kao neki rezervoar prethodne karme. Tako mi, kad razumno pogledamo prema glavi čoveka, moramo kazati: ovde u okultnome struji duhovni mlaz sunca, koji se preobražava pri ustrujavanju u fizičko, koji se upravo kao fizičko pojavljuje u bojadisanome, zvučećem, toplotnom svetu. Tu se na putu sunčevih zraka, koji sa sunca upuzavaju u nerv, istovremeno u čoveka uvlači karma.

            Pogledajmo sada drugu stranu. Pogledajmo onamo, gde smo juče morali spoznati: karma iz organizma izlazi tamo gde postoji limfa, gde u organizmu, u postojanju i delatnosti, boravi sve što se još nije uvuklo u krv. Tu nalazimo izlazeću kramu. Koje su to putanje, po kojima se izvlači karma? Da bi se to uvidelo, moramo se u naučno-okultnome pogledu  oglasiti sa mesečevim snagama.

            Kad tako postepeno preko eterskoga, u koje se najpre bio uživeo, čovek prelazi na zahvatanje fizičkoga tela u perifernome smeru prema čulima, njemu se sav život, koji ustrujava sa sunca, s jedne strane sigurno ispoljava time da on na svojim putevima nosi proteklu karmu koja mu se pojavljuje sa mnogim prekorima, sa mnogočime što ga uznemirava. No od svega, što tako uznemirava čoveka iz njegove karme, kad istinski dođe do ovoga gledanja, daleko je značajnije sve ono što mu daje na znanje: kroz svoju prošlost, ti si ipak postao to što si sada. Što se nosi u sopstvenoj unutrašnjosti, mnogo se bogatije nosi u sebi kad se opaža dolazak sunca na vozilu čulno-nervnih puteva. Kad se pak čovek apstrahuje od karme i predaje ustrujavanju snaga duhovnoga sunca, nastupa beskrajna usrećenost u primanju toga sunčanog i ima osećaj kako se neprestano mora želeti, mora iziskivati to sunčano. Osima toga, sunčano jeste ono što se u nas uvlači u ljubavi kada to želimo, kao i ono što u fizičkome življenju na oslabljeni način spoznajemo kao život i tkanje u ljubavi. To se dešava izmenom čovekova unutarnjeg sveta pomoću dejstava sunca koja se u ljubavi ulivaju u čoveka, tako da sve ono, što hoće da rastuće i klijajuće i napredujuće dejstvuje u čoveku, ulazi u njega sa ovim sunčevim zracima što žive u ljubavi. Jer, tu ljubav nije čisto duševno-duhovna snaga, tu ona predstavlja snagu koja sve fizičko poziva ka rastu, nicanju i klijanju, što u svakome pojedincu postaje blagotvorno i usrećujuće, ako on istinski zna da oceni to što dobija iz ovoga neposrednog gledanja.

            Kada se, naprotiv, fizičko telo zahvati u smeru snaga koje razvijaju limfu i pripremaju je za formiranje krvi, opažaju se mesečeva dejstva. Mesečeva dejstva imaju sasvim drukčije svojstvo. Možemo dakle kazati da na jednoj strani deluju duhovna dejstva sunca kakva smo nagovestili, a na drugoj strani mesečeva dejstva. Dok iznutra zahvatamo proces formiranja limfe i krvi, mi se uživljavamo u mesečeva dejstva. No ova su mesečeva dejstva takva, da stalno imamo osećaj kako će nam ona nešto oduzeti.  Ona hoće da nešto izvuku iz nas. Kod sunca imamo osećaj kako ono stalno hoće da nam nešto daje, kod meseca osećaj da on stalno hoće da nešto iznosi iz nas. I ako smo to iole prevideli, ako smo nepažljivi spram ovih opažanja mesečevih dejstava dok uronjavamo u formiranje limfe i krvi i tu zahvatamo fizičko telo, ako to nemamo u rukama na pravi način, ako nismo baš pažljivi pri gledanju, iznenada se kidaju niti i pred nama stoji nekakvo duhovno biće koje nam je slično, ali je tu najčešće izobličeno, karikirano ono što smo izrodili sami iz sebe. Prevideli smo ovaj prelaz, ovo izlaženje, jer nismo bili pažljivi. Ne treba dalje da nas čudi, kad vidimo kako se to oslobodilo od nas i kako nam se protivstavlja. To je jedva nešto više od viđenja pojačane slike u ogledalu. Kad se gledamo u ogledalu, to biva u fizičkome svetu. Kada se pomoću mesečevih snaga vidimo odraženima u etru, to je jedno više, pojačano ogledanje.

            Prođimo kroz sav proces. Tu više nema ničega naročitog. Jedino nam se pokazuje kako zapravo stojimo u vezi sa svemirom, kako mesec neprestano izdvaja, osamostaljuje snage koje žive u nama i koje tako ulaze u duhovni svet, ustrujavaju u makrokosmos i neprestano u njega unose slike, iznete iz nas. Sada pak, dragi moji prijatelji, zamislite da se tu vrši priprema pomoću koje takva slika, koju mesečeve snage stalno hoće da proizvode u čoveku i da je iznose u daljine svemira, zamislite da takva slika biva zadržana u čovečjem telu, da ostaje unutar njega. To nije sušti apstraktni odraz, ta slika je već prožeta snagama. No kako se u čoveku može zadržati takva jedna slika? Tu postoje mesečeve snage izvlačenja, koje neprestano teže da iz čoveka iznesu njegovu sliku. Kako onda ova slika može da se zadrži unutar čoveka, umesto da istupi iz njega? Kako se ona može uobličiti u njemu? Time što s druge strane sunčeve snage idu tako duboko, da ova slika ostaje unutar čoveka. Slika tada ostaje u njemu, radi u njemu, zatim nastaje embrionalni život. Oplođenje se ne sastoji ni iz čega drugoga, nego da snage sunca postaju dovoljno potčinjene tamo gde mesečeve snage ulaze u limfu, tako da slika, koja inače izlazi, zahvata fizičku materiju u čovečjem telu. Ono što inače postoji kao slika, ide do unutar fizičkoga uobličenja. Time se dešava povezivanje mesečevih i sunčevih snaga u limfnome području čovečjega organizma (crtež 8).

            Pogledajmo na drugu stranu. Mogu se pojačati mesečeve snage i onda nastaje ono suprotno, da se u čoveku ponovo ne formira čovek, već unutar njega biva formiran sunčev makrokosmos. Tu se u drugome smislu gleda ono što je makrokosmičko. Kad se formira embrion, u čoveku nastaje fizički svet koji mora da ode iz njega. Kad s druge strane dejstvuju mesečeve snage sa svojom pohlepnom prirodom – one čak hoće da  vuku ili hvataju sunčeve snage – tada u čoveku nastaje duhovnost svemira. Nastaje duh svemira, duhovno embrionalno. Šta tu onda imate? Imate mogućnost formiranja onoga što mora da uđe iz duhovnoga sveta, što je pre zemaljskoga života bilo u duhovnome svetu, što se ovde duhovno-embrionalno uživljava. Onda se u čoveku dešava veza između to dvoje.

            Tek kada se ove stvari prate donde gde se neposredno vidi njihovo uzajamno uklapanje, može se objasniti pravi odnos čoveka prema svemiru. Sve se tu potpomaže. Sunčeva dejstva, koje se ovde sjedinjuju sa mesečevima, kao svoju pomoć imaju Mars, Jupiter, Saturn. Šta kao zadatak imaju Mars, Jupiter, Saturn? Pa, moji dragi prijatelji, setite se onoga što sam juče kazivao. Pri ovome ulasku sunčevih snaga, prvo se mora stopirati svetlost; druga etapa: mora se stopirati makrokosmički hemizam; treća etapa: mora se stopirati život. Saturnove snage stopiraju svetlost, Jupiterove snage u njihovoj mudrosti stopiraju hemizam svetova, a Marsove snage stopiraju život. Tako u pojedinačnome, u konkretnom imate povlačenje sunčevih snaga, modificiranih pomoću snaga takozvanih ostalih spoljnih planeta. U drugome se smeru naprotiv modificiraju mesečeve snage, koje zapravo, kada po sebi dejstvuju u punoj snazi, vode do embrionalnoga, dakle do fizičkog formiranja; kada su oslabljene u duhovnome, kad ne dolaze do fizičke materije, tu se ostaje u čisto duševnim snagama ljubavi Venere, a kada su još više oslabljene, tako da se u svakodnevnome životu uvek mogu sjediniti sa onim što dolazi s druge strane, one postaju Merkurove snage službe Bogu, koja u uobičajenome zemaljskom životu uznosi donje snage u gornje.

            Pogledajte sliku levo i desno (crtež 8). Kad pogledamo napolje na ono što se pre svega rasprostire u biljnome svetu, tu se rasprostiru sunce, mesec i zvezde. Pogledamo li naunutra, tu su sunce, mesec i zvezde, koji ovde sasvim tačno odgovaraju. Ako unutra nešto nije u redu, onda nešto nije u redu sa unutarnjim međudejstvom sunca, meseca i zvezda. Ako ćemo da to dovedemo u red, moramo ga terapeutski potražiti među onim što tu spolja utvrđujemo kao netačno, neodgovarajuće dejstvo meseca, dejstvo Saturna i tome slično. Sve se to nalazi spolja. Vidite dakle kako početak poverenja u medicinu počinje uviđanjem da čovek zahvata svet iznutra. To je ono, što bismo da opet unesemo u medicinu, jer je unutar nje nekada postojala takva istina. Aktivno unutarnje poverenje u medicinsko, moći će se postaviti u svet tek kad se opet budu proviđale ove stvari.

            Pogledajmo pak prema drugoj strani. Pogledajmo najpre prema svemu što u čoveku jeste mesečevo dejstvo, što je neprestano nastojalo da iz čoveka izvuče ono ljudsko i da to odnese prema svemiru. Pred nama stoji slika: čovek stremi izvan sebe, hoće da bude odnet prema svemiru. Pred čovečanstvo se mora, ne u apstraktnoj formi nego u slici, izneti ova neizmerno potresna tajna da mesečevo dejstvo neprestano hoće da  iznese čoveka iz samoga sebe, da bi mu pred oči dovelo njegovu srodnost sa makrokosmosom. Čovek na zemlji nastaje u unutarnjoj embrionalnoj formi, ali kad se ovo neposredno mesečevo dejstvo profini po Merkurovome i Venerinom dejstvu, on tada više ne biva rođen fizički, nego duhovno. I kad fizičkome rođenju pridružimo ono što mu možemo pridružiti, kad onome, što je nastalo u čistome mesečevom dejstvu, prizovemo dejstvo Merkura i Venere, time možemo fizičkome rođenju čoveka u čoveku prisajediniti duhovno rođenje čoveka u svemiru izvan čoveka: mi ga krštavamo.

            Onome što je uvek prisutno u čoveku, fizičkim dejstvima čula, možemo prisajediniti svest da se u njega uvlače duhovna dejstva sunca, da na putu fizičko-eterskih zračenja sunčeve svetlosti, hemijskih i životnih zračenja struji duhovno, da duhovno bivstvo ulazi u čoveka po istim putanjama, kojima i fizičko-etersko dejstvo sunca prilazi čulima. Puštamo da čovek, kao što u uobičajenome fizičkom životu percipira fizičko-eterska dejstva sunca, ovde sad percipira duhovno-duševna dejstava sunca, što znači da mu dodeljujemo pričesnu večeru, komunion.

            Polazeći od ove večere, utvrđujemo kako na jednoj strani stoji ono što je u vezi sa pomoći koju sunčeva svetlost  daje pomračini, sa neprestanim protkivanjem smrti rođenjem. Polazimo napolje, prema spoljnim planetama koje su povezane sa suncem, i pričesnoj večeri u pravi čas dodajemo poslednje pomazanje.

            Takođe idemo unutar čoveka pre no što on dospeva u makrokosmos, držimo se njegove unutrašnjosti, nećemo da ga tek kao čoveka uspostavimo u makrokosmos, nego hoćemo da u njega samoga usadimo makrokosmos u slici, tako da makrokosmos postaje klica razvitka u njemu samome. Time mu dajemo blagoslov, konfirmaciju.

            Ako su ove stvari uronjene u punu svest, ako kod primaoca živi puna svest o sakramentu, pomoću toga sakramenta čovek stalno biva lečen od uopštenih bolesti u koje tone ili mu se stalno, u status nascendi, preti da potone, dok on uronjava u fizički materijalni svet. To su svešteničke stvari.

            Takođe može nastupiti drugo, da čovek kroz svoju prirodu stalno bude u status nascendi, u nastajanju onoga što hoće da bude slobodno u duhovnome, što hoće napolje iz fizičkoga ali mora ostati u njemu tokom života, te zato u unutrašnjosti ne izaziva neduhovnost već prekomernu duhovnost, bolest. Kad nastupi bolest, kao drugi pol sakramenta dajemo lek. Tu je lekar.

            Na jednoj strani proziremo duhovno lekarstvo sveštenika. Na drugoj strani svešteničko u lekaru, fizičkome lekaru, i kad tako prepoznajemo koordinaciju, poimamo kakva je veza pastoralnoga na jednoj, i medicine na drugoj strani. Tako pastoral-medicina ne obuhvata samo teoretsko učenje, nego i zajedničke ljudske poslove.

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Pastoralno-medicinski kurs, RUDOLF ŠTAJNER - Sedmo predavanje Pastoralno-medicinski kurs, RUDOLF ŠTAJNER - Deveto predavanje