Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

532

PUTA

OD 14.01.2018.

Pastoralno-medicinski kurs, RUDOLF ŠTAJNER - Četvrto predavanje

Između smrti i novoga rođenja, odnosno novoga začeća, čovek živi u duhovnome svetu, gde je okružen sasvim drukčijim realnostima od onih što se mogu naći u fizičkome svetu.

Četvrto  predavanje

Dornah, 11. septembar 1924.

 

            Dragi moji prijatelji! Danas ćemo u naša razmatranja uvrstiti jedno poglavlje antroposofije koje inače u takvoj iscrpnosti ne treba obrađivati pred laicima, ali ako ćemo da poimence nastavimo razlaganja o zdravoj odgovornosti i bolesnoj patološkoj neodgovornosti, čije je prepoznavanje važno kako za lekara tako i za sveštenika, nama će to biti potrebno.

            Pre svih stvari, od posebnoga je značaja mogućnost razmatranja pitanja: šta je zaista nasledno u čoveku, šta sve potiče iz linije nasleđa, a šta nije nasledno, već mora na druge načine biti uneto u čovečje biće? – Od mogućnosti raspoznavanja ove dve, moglo bi se reći ingredijencije ljudskoga bića, zavisi neizmerno mnogo toga u procenjivanju zdravoga i bolesnog čoveka. Kad čovek iz duhovno-natčulnih svetova ulazi u čulni svet, što znači, kad se dešava povezivanje onoga što mu je dato kao nasledno, sa onim što je sa sobom doneo iz prethodnoga zemaljskog života i iz boravka od smrti do novoga rođenja, tada gledamo kako se čovek, najpre kao dete, razvija od dana do dana, od nedelje do nedelje. Ali dogod se ne pogledava na četvoročlanoga čoveka prema fizičkome, eterskome, astralnom telu i ja-organizaciji, dotle nije moguće razumeti ovaj razvoj, jer se ne može pronicati koliko su u njemu učestvovali pojedini članovi čovečjega bića koji imaju sasvim različito poreklo, koji dolaze iz raznih svetova.

            Čovek pre svega ima svoj fizički organizam. Najupadljivija pojava na ovome fizičkom organizmu jeste da čovek u prvome razdoblju svoga života – do na izmenu zuba – ima prve zube, koji potom bivaju zamenjeni. No izmena zuba je, mogao bih reći, samo ono najekstremnije što biva izmenjeno na čoveku. Jer ono, što je čovek primio rođenjem, što sa detinjstvom dočekuje kao fizičko telo, on uistinu materijalno nosi sa sobom samo do na izmenu zuba. Mi sa svoje forme neprestano skidamo fizičku materiju. Proces je svakako suviše komplikovan da bi ga neko, ko hoće da bude egzaktan, naprosto mogao predstaviti tako što će kazati: u toku sedam do osam godina čovek odbacuje svoju celokupnu fizičku materiju i obnavlja je. – U tome ima nečega što sasvim odgovara, ali treba pogledati barem na samu izmenu zuba, i već će se utvrditi da to sebi treba predstaviti donekle modificirano. Jer, da je stvar tačna u ovoj apstraktnosti, mi bi nakon svakih sedam godina morali dobijati nove zube. To ipak nije slučaj. Dobijamo ih samo jedanput. Zubi pak spadaju baš u ono, što nakon jednokratne zamene ne iskušava obnavljanje. Oni u to spadaju u najekstremnijem smislu. No u toku čovekova razvitka na zemlji uopšte biva tako da on, sve više i više dok postaje stariji, u sebi takoreći zadržava nešto od stare fizičke materije. Od sedme do osme godine se već događa daleko najobimnija zamena fizičke materije,  ali na čoveku moramo razaznavati i nešto, što i pored toga preostaje; sa sedmom godinom, zubi su jedini koji se smeste i onda ostaju, ali nakon daljih ritmičkih ponavljanja takvih prekretnica, u čovekovome biću uvek preostaju i neizmenjeni delovi materijalnoga, iako se najveći deo čovekove materije sasvim zameni u toku sedam do osam godina. Tako se otprilike za prvih sedam godina života radikalno mora kazati da tada čovek skida svu materiju koju je imao kada je bio rođen, da ne zadržava ništa osim delatnih i bitnih snaga koje su u njoj, koje sasvim novostečena materija u prvih sedam godina života prisvaja tako, da čovek obnavljanje svoga fizičkog tela vrši upravo do izmene zuba. Time pak, dragi moji prijatelji, takođe biva razumljivo da princip nasleđa, kako ga predstavlja današnja prirodna nauka, vredi samo za prvih sedam godina života. Samo u ovih prvih sedam godina života biva tako da čovek ona svojstva, koja nosi u sebi, dobija nasleđem od roditelja i predaka. U ovih prvih sedam godina fizičko telo donekle formira neku vrstu modela, nakon čega delatni umetnik u čoveku, koji se u ovim godinama sastoji iz eterskoga, astralnog tela i »ja«, izrađuje novo fizičko telo. Upravo gledamo kako ono, što čovek donosi iz duhovnih svetova, dakle njegova individualnost i biće, stupa u umetnički radno međudejstvo sa onim što se dobija nasleđem. Ako je čovek jaka priroda s obzirom na svoju unutranju individualnost, ako sobom donosi unutarnje intenzivan, snažan astralitet i ja-biće, koji onda osnažuju etersko telo, tu ćete videti kako izrasta čovek koji se iz svoje unutrašnjosti malo drži modela, ili tek u opštim formama. Za onoga, koji ima smisao za prave oblike, za njega će se već isticati da naravno, pošto mora biti održan opšti ljudski model, jer je već prisutan afinitet prema čovekovoj formi dobijenoj nasleđem – čije crte prevazilaze izmenu zuba – za finije posmatranje je sasvim vidljivo kako kod unutarnje jakih individualnosti nakon izmene zuba nastaju bitne promene, koje potiču otuda što se takva individualnost tek malo drži modela, koji joj je predat nasleđem.

            Ako vršimo naknadna istraživanja o individualnosti poput ovde češće pominjane svete Terezije, kod takvih bi se priroda, zbog već juče pomenute jake inidividualnosti, utvrdilo kako one u prvih sedam godina doduše veoma liče svojim roditeljima, ali da u devetoj i desetoj godini poprimaju iznenađujuće forme, jer se tek tada pomalja istinska individualnost. Tako nasleđe važi samo za prvo razdoblje života, u strogome smislu reči, a što se docnije pojavljuje kao nasleđe, to u zbilji nije nasleđe – što se mora prepoznati – već je to rad prema nasleđenome modelu. Rad koji nastaje, vodiće do veće ili manje sličnosti modelu. No to nije nasleđe, to je oponašanje naslednih obeležja. Čisti prirodo-naučnik utvrđuje da se nastavlja uobičajeni princip nasleđa. Onaj ko uviđa u biće čoveka, zna da nakon izmene zuba nailazi nešto što kvalitativno mnogo više odstupa od sličnosti sa roditeljima, nego pre izmene zuba. Pre izmene zuba su istinski prisutne snage nasleđa. Nakon ove izmene su prisutne snage koje rade prema modelu. Prema egzaktnome gledanju, jednako se malo sme kazati da je čovek nasledio ono što nosi na sebi između sedme i četrnaeste godine, dakle između promene zuba i polne zrelosti, kao što bi se za nekoga, koji sedi u galeriji i portretiše Sikstinsku madonu, smelo kazati da je njegovo slikanje ovoga portreta dobilo svoje osobine nasledstvom madone, koja visi u galeriji.

            Sada pak vidite u kojoj vrsti posla uglavnom sudeluje etersko telo, koji je njegov rad, jer u godinama do na izmenu zuba, u tome poslu tek neznatno učestvuju astralno telo i ja-organizacija. Tu se prema modelu formira novo čovekovo telo. Zašto se to čini? Pitanje je svakako neobično postavljeno, jer se spram prirode ne mogu postavljati ovakva »zašto« pitanja. To treba da bude tek jedno retoričko pitanje. Zašto etersko telo to čini? Iz razloga što ono, kao i uopšte čovek u čitavoj svojoj bîti tokom prvih sedam godina, ima sklonost da od spoljnoga sveta još uvek prima sasvim posebnu vrstu utisaka, nijednu drugu. I ovde udaramo na veoma važnu tajnu čovečjega razvoja, na tajnu koja odgovara na pitanje: šta onda zapravo opaža dete? – Ono što daje odgovor na to pitanje, veoma je udaljeno od predstava koje o tome postoje u sadašnjosti. No ako stvar prikažem na sledeći način, već ćete doći do onoga našta mislim.

            Između smrti i novoga rođenja, odnosno novoga začeća, čovek živi u duhovnome svetu, gde je okružen sasvim drukčijim realnostima od onih što se mogu naći u fizičkome svetu. To je sasvim drukčiji svet. Iz ovoga sveta i njegovih zakonitosti on istupa u fizički svet, nastavlja svoj život u fizičkome svetu sa fizičkim telom koje dobija; no u ovome fizičkom svetu i dalje deluju, svakako prikrivene kroz čovekovo čulno gledanje, iste one snage koje je imao. Ako pogledate neko drvo, dragi moji prijatelji, unutar njega deluju iste duhovne snage naspram kojih stojite između smrti i novoga rođenja, samo što su one skrivene, zastrte fizičkom materijom drveta. U fizičkome svetu svuda deluju duhovne snage; one deluju i u pozadini čulno-fizičkih entiteta. Tako neprestano zamišljamo delotvornost duhovnih bića u svetu, gde boravimo između rođenja i smrti. No u prvih sedam godina života, dete uistinu ne može sa svojim punim bićem sjediniti išta osim ovoga duhovnog, koje se nalazi u svim bojama, formama, u svoj toploti, hladnoći. Dete u potpunosti opaža nastavljanje duhovne delotvornosti tokom svoga ulaska u fizički svet, a zatim u sve slabijim stepenima do na izmenu zuba. Čulni osećaj – na ovo se ne obraća pažnja – sasvim je drukčiji za dete nego za odrasloga. Za dete je on nešto sasvim duhovno. Kao što kazujem u pedagogiji, ako dete pokraj sebe ima naprasitoga oca, ono sa svešću ne gleda naprasite gestove nego vidi ono moralno u njima, koje prelazi u telesno. Tako u vreme, kad dete posluje sa snagama, da bi prema modelu steklo svoje vlastito fizičko telo, u to vreme je ono, u osnovi uzeto, sasvim orijentisano na duhovne podosnove i radi iz duhovnosti. Šta to pak znači? Šta to dela u stvarnosti, kad dela duhovnost? Prividno, na čulne osete deluju boje, forme, toplo, hladno, strogost i uglađenost. No šta tu uistinu dela? Uistinu dela sve ono, što je bilo kojim putem u vezi sa ja-prirodom. Utisak na dete mogu vršiti samo skrivena duhovna bića koja imaju nekakva posla sa ja-prirodom, dakle prvenstveno duhovna bića hijerarhija koja su iznad čoveka, ali i grupne duše životinja, grupne duše elementarnih bića. Sve to uistinu deluje na dete koje iz ovih duhovnih snaga, iz ove veličanstvene duhovne dinamike, na osnovu modela formira svoje drugo telo, koje malo pomalo narasta i koje je tu u svojoj meri kad se izvrši zamena zuba. Tek se tu radi o onome što čovek nakon rođenja sebi sagradi kao prvo vlastito telo, i ovo je, kao fizičko telo, izgrađeno iz duhovnoga sveta.

            Vidite, u to doba života imamo dakle sasvim posebnu vrstu zakonitosti u svemu što dejstvuje u detetu, u svoj nespretnosti, u svoj neorijentisanosti sa kojima je dete duševno delatno, sa kojima se dete kreće, i koje potiču otuda što se mora zbivati neprestano prilagođavanje fizičkome svetu, dok uokolo deteta još napola nesvesno i snoliko postoji duhovni svet, unutar koga se ono zapravo još krije. Kad medicina jednom bude dostigla svoju pravu spiritualnost, tada će se u ovome naizmeničnom traženju duhovnoga i fizičkog sveta, tokom prvih sedam godina života, videti pravi duboki uzroci bolesti deteta, te ćemo dobiti mnoga razjašnjenja o onome što danas, pri medicinskim isprobavanjima, zapravo ima samo verbalna objašnjenja. To su tek verbalna, formalna tumačenja, koja ustvari ne vode ni u jednu realnost.

            Time etersko telo ima pune ruke posla u prvih sedam godina života; zato spokojno razvija one sposobnosti koje sadrži u drugih sedam godina, samostalne sposobnosti eterskoga tela, tj. sposobnosti pamćenja, koje više polaze ka intelektualnome. Ko za to ima oko, vidi taj najveći preobražaj u duševnome životu, pri prelasku prvoga sedmogodišnjeg životnog razdoblja u drugo. Etersko tela biva rasterećeno od svoga posla, koji je u punome smislu reči moralo ostvarivati u izradi drugoga tela. Ono biva rasterećeno; to se tačno vidi tek saznanjem da čovek sa četrnaest godina ne dobija opet nove zube, nego ostaju oni koje ima, ali da u fizičko-materijalnoj prirodi ostaje i nešto drugo. To što ostaje, a što u prvih sedam godina takođe mora biti izmenjeno, to rasterećuje etersko telo, postaje slobodno unutar njega. Ono je kvantitativno malo, ali kvalitativno neizmerno važno. To je ono, što zatim postaje neizmerno delotvorno duševno svojstvo. Što čovek uštedi time da sebi nije stvorio nove zube, time da nije iznova stvarao mnogošta drugo sa čim se u evoluciji postupa na isti način kao sa zubima, time preostaje nešto od eterskoga tela. Što je u prvih sedam godina života uliveno u fizički razvitak, sada preostaje kao višak i čisto duševno dejstvuje, kakvo i jeste prema svome biću. Onim sposobnostima, na koje u školi apelujete kao učitelji, koje izgrađujete, dete je izvršilo veliku zamenu mlečnih zuba i mnogošta drugo. Snagama, koje dete uštedi jer ne treba da formira treće zube, ono počinje da razvija sposobnosti duše. To se dešava u dubinama čovečje prirode, tako da je, u prvih sedam godina, njegovo duševno sasvim prikriveno u fizičkome razvitku, koji treba da shvatimo kao duhovno-duševni i fizičko-telesni. Duhovno vidimo kao sasvim delotvorno u telu tokom prvih sedam godina života čoveka, i to u najpotpunijem smislu reči.

            No kako se to sad ističe spram opšte evolucije sveta? Vidite, snage sa kojima duša posluje u prvih sedam godina života jesu sunčeve snage u kosmosu. Sa sunca ne silaze samo fizičko-eterska zračenja, nego sa ovim zračenjima pristižu i snage identične onima, pomoću kojih naše etersko telo u prvih sedam godina obnavlja svoje fizičko telo: tu deluje entitet sunca. Pogledajte na dete, kako ono prema modelu izrađuje svoje drugo fizičko telo! To su iste one snage, što su apsorbovane iz sunca. Mora se razumeti, kako se čovek uspostavlja unutar kosmosa. I kada čovek, sa izmenom zuba, kao slobodne dobija određene eterske snage na način kako sam to opisao, a koje onda deluju unatrag na astralnu i ja-organizaciju, time on u drugoj epohi života postaje pristupačan za ono čega uopšte nema u prvoj epohi, postaje pristupačan za mesečeve snage.

            Sunčeve snage su eterske snage u prvih sedam godina života, a mesečeve snage, za koje čovek biva pristupačan izmenom zuba, indentične su snagama njegovoga astralnog tela. Tako se za izmenom zuba iz sunčeve sfere – u kojoj čovek i dalje ostaje, jer ona je i dalje delotvorna – ulazi u mesečevu sferu, i sada se sa mesečevim snagama radi na sebi između izmene zuba i polne zrelosti. Sa mesečevim snagama čovek gradi svoje drugo vlastito, svoje treće svetsko telo, u kome ne biva toliko toga izmenjeno kao u prvoj životnoj epohi, ali još uvek biva mnogošta izmenjeno. Opet pak preostaju snage, i to sad astralne prirode. One menjaju naše duševno na način, kako se ono menja u vreme polne zrelosti. Ove se snage oslobađaju rada na telu, tako da čovek, kada je stupio u polnu zrelost, stupio je u životnu epohu gde u duševnome oslobađa ono čime je, još od izmene zuba, imao da radi unutar svoga fizičkog tela.

            Tako u prvoj epohi života radimo isključivo sa onim što nam prilazi sa sunca, i kad u školi imamo neko dete između promene zuba i polne zrelosti, tu su sunčeve snage postale slobodne za duševno. To je ono veliko, ono silno u uviđanju čovečjega života, da se kod deteta, između izmene zuba i polne zrelosti, kada se dakle izgrađuje sopstvena duša, da se tu čisto radi o sunčevim snagama. Detinja duša je toliko srodna sa onim što živi u sunčevome sjaju, da nam srce može narasti kod takvoga saznanja, saznanja koje istinski širi svetlo nad onim što se događa između čoveka i kosmosa.

            Mesečeve snage u drugoj epohi života još bivaju upotrebljene za telesno, još nisu postale slobodne za duševno. One se oslobađaju sa polnom zrelosti i tada utiču na dušu, tako da zaokret, koji u duševnome nastupa sa polnom zrelosti, potiče otuda što se unutar ovoga duševnog impregniraju mesečeve snage, tako da ono, što čovek nakon polne zrelosti izvršava svojim postupcima, jeste sadejstvo sunčevih i mesečevih snaga.

            Time gledamo prema dubinama čovečjega razvoja i odučavamo se da o nasleđu govorimo u smislu kako to čini gruba prirodna nauka, ali na drugoj strani vidimo i ono što živi u detinjem činu čoveka. U detinjem čovekovom činu i mišljenju živi sunce. Sunce nas obasjava sa kamena, jer ovaj nema svetlosnu snagu, on nam samo reflektuje sunčevu svetlost. To priznaje i istraživač prirode, ali to je ono ponajneznatnije, najapstraktnije, dragi moji prijatelji. Dete nam takođe odražava sunčane snage između sedme i četrnaeste godine života. Kao što svetlost stenja možemo osloviti kao odraženu sunčevu svetlost, tako i ono, što dete čini u drugoj epohi svoga života, smemo označiti kao sunce. Sunce nije jedino tamo, gde se čini da je ono koncentrisano. Takav bi fizikalni nazor ličio onome o čoveku koji u loncu gleda supu i usred nje masni klobuk, pa smatra da jedino taj masni klobuk jeste supa. Pa, naši fizikalni pogledi često su vrlo detinjasti, a kada se otkrije kakvi oni jesu, ljudi se smeju. Ipak bi trebalo poželiti da se ljudi više smeju stvarnosti. Jer, uistinu je vrlo zasmejavajuće ono što se danas prepoznaje kao nauka. Kada se masni klobuk smatra supom, to je isto kao da se gore na sunce gleda kao na masni klobuk sunčeva sjaja, dok ono ispunjava čitav svet, kao što supa ispunjava lonac.

            Time se otvara pogled i u povezanost mesečevih snaga i snaga rasplođavanja. Jer, snage rasplođavanja između sedme i četrnaeste godine postepeno izgrađuju i drugo telo, koje biva gotovo kad nastupi polna zrelost. Tako ono, što čovek u ovo vreme sebi utelovljava kao snage rasplođavanja, upravo predstavlja mesečevo dejstvo. Snage rasplođavanja su u potpunosti povezane sa mesečevim dejstvima, one su rezultati mesečevih dejstava.

            Sad čovek dolazi na to, da sebi formira treće vlastito telo – četvrto, ako se spoljašnje posmatra – u vreme od polnoga sazrevanja do na početak dvadesetih godina. U kasnijim godinama, vremenske podele više nisu tako stroge kao kod izmene zuba i polne zrelosti. Preostaje sve više supstance, to se učvršćuje u čoveku i postaje skela koja ostaje. U čoveku malo pomalo zaista nastaju mnoge takve skele. Što je čovek stariji, kod kostiju se sve manje materije izdvaja i obnavlja. U ostatku organizma je izvesnim delovima potrebno duže vreme za izdvajanje nego ostalima, i očigledno je da za zube naprosto važi: ako ih je čovek ikad dobio po drugi put, on je, da bi ih i docnije imao, zavisan od toga koliko će oni istrajati kao dovršeni, kao što je čovek zavisan od toga koliko će trajati nož koji ima. Nož ne može obnavljati svoju materiju. Zubi se u bitnome takođe ne mogu obnavljati. Izvesno, sve je u kretanju, obnavljanje je već tu, ali ono zapravo ulazi u stadijum neobnavljanja, te tako naši zubi u bitnome mnogo sporije ispunjavaju životni proces nego ostali deo čoveka, mnogo sporije s obzirom na intenzitet, ali se, naprotiv, u pogledu na kvalitet trajanja zapravo brzo kvare, pre ostalih delova čovečje prirode, koji se uvek mogu obnavljati. No kad bi zubi bili izloženi istim zakonima kao mnogi drugi delovi čovekove prirode, ne bi moglo biti nijednoga zubnog lekara. Kada bi pak ostali delovi čovekove prirode bili izloženi istim zakonima kao zubi, u našoj modernoj civilizaciji bismo svi umrli vrlo mladi. I možda bi ovaj deo Švajcarske, za koji se kaže da su tu zubni lekari vrlo uposleni, jer se zubi tako lako kvare, možda on dakle uopšte ne bi bio toliko naseljen ljudima, jer bi ga smatrali mestom rane smrtnosti. Tako su povezane ove stvari.

            Sad, vidite, čovek je dakle u prvih sedam godina života delatan u svojoj unutrašnjosti uz snage sunca, u drugih sedam uz snage meseca. Pritom sunčeve snage ostaju, ali se usto mešaju snage meseca. U trećih sedam godina života, od polne zrelosti do u dvadesete, unutar čovečjega bića bivaju primljene mnogo finije snage ostalih planeta sunčevoga sistema. U procesu rasta čovečjega bića nastupaju druge planetarne snage i, budući da one teže, mnogo teže dejstvuju na čoveka nego sunce i mesec, time su i stvari, koje čovek tada prima u sebe, mnogo manje spolja vidljive. Više toliko ne primećujemo da na početku dvadesetih godina – između četrnaeste i dvadesetprve godine, planetarne snage otprilike još imaju posla u čovečjem telu – da dakle početkom dvadesetih ove snage počinju da deluju u duševno-duhovnome. Snage planeta počinju da deluju u duševno-duhovnome čoveka, i onaj, ko ima uvid, ko tada gleda ovaj čudesni preobražaj što se iskušava početkom dvadesetih godina života, taj zapaža: do sada su iz čovečjih dela govorili samo sunce i mesec, a sada ovu sunčevu i mesečevu delatnost modificiraju planetarne snage. Grubi metodi čovekova rada, gruba posmatranja imaju tek malo smisla da uoče ovaj preobražaj, ali on je ipak tu.

            No, vidite, sad je spoznaja ove povezanosti uistinu nužna za onoga, ko čoveka posmatra s obzirom na zdravlje i bolest. Jer, šta zapravo znamo o čoveku u recimo  jedanaestoj ili dvanaestoj godini života, ako ne znamo da u njemu rade mesečeve snage?

            Sada će pak iznutra nastati pitanje: kako to dalje ide? Iako delovi za obnavljanje bivaju sve neznatniji, čovek će i docnije morati da vrši obnavljanje. Vidite, do na dvadesetprvu, dvadesetdrugu godinu, u okviru čovečjega rasta respektivno deluju sunce, mesec i planetarni sistem. Zatim do dvadesetosme još deluju konstelacije zvezda nekretnica, što se dakle već veoma otima posmatranju. Tek se suštinom misterija gleda uigravanje čitavoga neba zvezda nekretnica u čoveka od početka do kraja njegovih dvadesetih godina. Svet tada postaje krut. On više neće da radi unutar čoveka; svet postaje krut. O ovome osobitom odnosu čoveka prema svetu u njegovoj dvadesetosmoj, dvadesetdevetoj godini života, gde svet postaje krut, današnja nauka jedva da više išta zna. Aristotel je tome još učio Aleksandra, dok mu je govorio: tada kao ljudi udaramo na kristalno nebo; ono je kruto. – Time kristalno nebo, koje je izvan sfere zvezda nekretnica, za čovekovo gledanje dobija svoje značenje, svoju realnost. Ovim se počinje uviđati da čovek krajem dvadesetih godina života u svemiru više ne može naći ikakve snage za obnavljanje. Zašto onda ne umiremo sa dvadestosmom godinom? Ovaj svet, koji nas okružuje, zapravo nas ne pušta da umremo sa dvadesetosam godina. I zaista, ko vidi vezu čoveka sa svetom, sada sa svešću izviruje u svet: o svete, ti me zapravo održavaš samo do kraja dvadesetih godina! – No tek kad se to uvidi, počinje se ispravno razumevati čovek u njegovoj suštini.

            I šta se sa njim dešava nakon što ga je svet napustio s obzirom na snage forme, koje su ga uobličavale? Šta se sad dešava? U naročitome trenutku, kad sa dvadesetosmom godinom čovek počinje jasno da pokazuje kako su sasvim urušene stare snage rasta, dešava se sledeće. Mnogi ljudi već počinju da venu; mnogi i dalje očuvavaju svoje iščezavajuće snage rasta. No čak je Gete, tačno izmeren, već bio manji kada je iznova krenuo da nastavlja drugi deo svoga »Fausta«. Tada je pak bio izmeren. No on je već ranije počeo da se urušava. Vidite, od ovoga momenta gde nas svet napušta, moramo iz snaga, koje smo dotad primili, obezbeđivati svoje vlastito obnavljanje. Budući da delovi za obnavljanje bivaju sve manji i manji, tu naravno ne možemo u istim grandioznim razmerama raditi na svome novom otelovljavanju kao dete do izbijanja zuba, kada ono prema modelu tvori svoje prvo vlastito telo. Mi ipak imamo vrlo mnogo prikupljenih snaga od sunca, meseca i nebeskih tela, koje nosimo u sebi i koje nakon dvadesetosme počinjemo da koristimo za zbrinjavanje našega fizičkog materijalnog tela. S obzirom na biće čoveka u njegovoj formi, time bivamo čovek koji je postavljen na zemlju. Time pak čovek, koji je na zemlji sasvim oslonjen na sebe, koji žuri određenome trenutku i opet ga prekoračuje, time on dakle u vremenu ima jednu tačku kojoj stremi, iznad koje izrasta, našta sam vam još juče mogao skrenuti pažnju sa sasvim drugoga aspekta. Čovek stremi, ako to smem tako izraziti, od svoga detinjstva, gde je primio mnoge snage sveta, sve više i više jednoj tački koja leži na kraju dvadestih godina, gde prestaje da svoj rast obezbeđuje snagama sveta.  Šta otada nadalje čini, to obezbeđuje iz snaga svoga vlastitog tela. Tu se u središtu nalazi jedna tačka gde čovek prestaje da prerađuje kosmičke snage, gde počinje da sebi zavređuje snage iz vlastitoga tela. To se u stvarnome životu ipak ne razilazi tako jako kao u šematskome prikazu (koji je urađen na tabli).

            U životu su često, mogao bih kazati, već u ranome detinjstvu prisutna unapred dobijena dejstva iz vlastitoga tela. To zapažamo na patološkim pojavama kod deteta, na krhkosti kostiju, no osobito po ranim formiranjima masti; iza toga se pak krije ova povezanost. U svakome trenutku svoga života čovek stremi ili ka ovoj tački, ili suprotno od nje. Lako uviđate da je to neka vrsta nulte tačke, hipomohliona, gde u vremenu stojimo između sebe i sveta. U našoj unutrašnjoj dinamici uvek imamo stremljenje ili odstupanje. Što se u čoveku dešava dok on stremi ili beži od ove nulte tačke, to je stremljenje ka nuli ili od nule. To je nešto, što činimo u odnosu na jedno ništa. Stremimo prema onome u čemu više ne deluje svet, u čemu još ne deluje čovek. Između to dvoje stoji neka vrsta nule. Tako u sebi imamo nešto, što je orijentisano ka jednome ništa. To čini da budemo slobodna bića, da imamo odgovornost. Da li jesmo odgovorna slobodna bića, to je u čovečjoj konstituciji utemeljeno time što kod prelaska od sveta ka sebi prolazimo kroz jednu nultu tačku, kao što krak vage sleva nadesno, zdesna nalevo prolazi kroz nultu tačku, koja ne sledi zakone kojima je izložen ostatak vage. Kad imate vagu, možete zamisliti da ovde važe mehanički zakoni koje učite, da ovde važe mehanički zakoni koji vagi daju određenu konfiguraciju, tako da ovo bude gore, ovo dole ili obratno (što je nacrtano na tabli). To su zakoni vage, poluge. Vagu možete nositi unaokolo, njena ostala konfiguracija je uvek ista kroz mehaničke snage, gdegod da je prenesete – ova tačka je slobodna; možete je nositi unaokolo, kao da ona više ne bi ni bila povezana sa vagom; vaga ostaje sasvim netaknuta time. Kada se čovek sa njegovim duševnim doživljavanjem pogleda u tački kojoj isprva teži, ali od koje se potom više odvraća, vidi se kako je ranije bio delatan svet, a nakon toga on sâm kao čovek. U ovoj tački ništa nije delatno. No u tendenciji tamo-ovamo, u čoveku se može iživeti ono što nije određeno prirodom niti svetom, gde leži jedan hipomohlion, i tu je izvorište njegove slobode. Tu započinje čovečja odgovornost.

            Ako se naprimer želi utvrditi stepen odgovornosti kod tridesetpetogodišnjega čoveka, ne čisto laički niti diletantski nego stvarno, mora se pitati: da li možda naovamo deluje suviše toga što je abnormalno izgrađeno do tačke na kraju dvadestih godina, da li je ova tačka više usmerena prema mladosti ili prema starosti? – Čoveka u punoj odgovornosti imamo kad je ova tačka normalna, kada se sav njegov život po svome ispoljavanju može proceniti tako, da ova tačka bude normalna. Ako ova tačka prejako vuče unatrag prema mladosti, što znači da svet prerano prestaje da deluje na čoveka, mora se ispitati da li dotični, makar u niskome stepenu, lako potpada prisilnim idejama ili lako može biti duševno determinisan, tako da mu se ne može pripisati puna odgovornost za njegova dela.

            Ako se ova tačka nalazi tamo gde je suviše kasno, moraće se pitati nije li čovek kroz svoju unutrašnju prirodu bio sprečen da razvije punu slobodu duše, nije je li prejako fizički determinisan, te mu se zbog toga opet ne može pripisati puna odgovornost.

            Za procenjivanje u finijem smislu realno su pozvani lekar i sveštenik, koji moraju znati da se čovekov razvitak može procenjivati i tako što se iz njegova stasa otprilike može kazati – u ovo ćemo šire ulaziti, jer u pastoral-medicinu spada i duboka fizionomika – da li se on pokazuje u ravnoteži, da li se može kazati da hipomohlion njegovoga života leži na pravome mestu, što znači u pravome trenutku, ili ranije odnosno kasnije.

            To su stvari, koje su u bîti starih misterija uviđane kao vrlo važne za prosuđivanje života, to su stvari koje su zaboravljene, ali koje opet moraju ulaziti u čovekovo znanje, kada na ovo čovekovo znanje treba uticati u obuhvatnome smislu i kad hoće da se medicinski i pastoralno deluje u pravome smislu.

            Dalje o tome sutra.

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Pastoralno-medicinski kurs, RUDOLF ŠTAJNER - Treće predavanje Pastoralno-medicinski kurs, RUDOLF ŠTAJNER - Peto predavanje