Slamanje volje – Stvaranje robovlasničkog mentaliteta

Neki ljudi mogu živjeti bez problema kao robovi. Rečeš im što da rade i oni to rade bez problema. Neki to rade iz:

• straha od kazne,
• neki jer su ravnodušni i svejedno im je,
• neki jer nemaju samopouzdanja da provedu svoje nakane,
• neki jer su uvjereni da je to prirodni poredak da netko „sposobniji“ zapovijeda a “nesposobni” sluša, a
• neki jer su prevazišli poimanja zapovijedanja i slušanja – prosvijetljeni.

Ovih zadnjih je naravno najmanje, a ovih prvih najviše. Postoje i ljudi koji ne upadaju u nijednu od tih kategorija jer jednostavno imaju urođeni otpor prema slušanju bilo čijih zapovijedi ili pravila ponašanja. Ja(opaska Valter: i ja) spadam u tu kategoriju. Istina, ogromna većina ljudi spada u tu kategoriju – ali nema hrabrosti niti odlučnosti živjeti tu svoju odluku da slušaju samo glas svoje savjesti, pa se vremenom utapaju u masu poslušnika i postaju blijeda, ukroćena slika života koji ne živi – već traži izgovora da bi živio. Slično kao Lav u kavezu.

Svi ljudi u dobu odrastanja alergični su na zapovijedanje roditelja i njihovo konstantno zanovijetanje što se smije, što ne smije, što treba a što ne, u tolikoj mjeri da nesuglasice i problemi u odnosima postaju evidentni već od ranog doba, jer djeca odbijaju slušati roditelje i pokoriti se njihovoj volji. Nažalost, raznim smicalicama i prijetnjama roditelji vrlo često slome djetetovu volju, i ono postaje podložno roditeljima gubeći svoje samopouzdanje i vjeru i snagu i autoritet. Tako se stvara odličan temelj za prilagodbu u društvo.

Nakon roditeljskog slamanja volje djeteta – slijedeći koji čekaju na svoj red su država i religija, koje uvlače djecu u fiktivne i lažne svjetove društveno-političkih uređenja i vjerskih zajednica u kojima postoji točno određena procedura djelovanja kojima se moraju pokoriti – inače ne mogu biti član. Slomljenom voljom i iz straha da će biti izbačeno iz društva i obitelji i ostati sasvim samo, dijete pristaje na sve podložnosti i na diku svojim roditeljima i društvu, postaje poslušni građanin i vjernik koji će pod svaku cijenu štititi iluzorne „tekovine“ uže i šire obitelji.

Posljednji otpor se javlja u pubertetu kada mladi buntovnici ponovo pokušavaju vratiti svoj autoritet sebi, jer intuitivno osjećaju da nešto nikako nije u redu. Taj bunt često iskoriste i trgovci svime i svačime, kako bi mlade ljude navukli na razne destruktivne ideje. Međutim, taj bunt je kratkog daha jer sada već odrasliji mladi ljudi – ne razumiju pravu prirodu osjećaja koji ih obuzimaju, a bunt često bude okrenut u smjeru u kojem ne bi trebao zbog utjecaja tih trgovaca. Osim toga, uskoro ih uhvate ekonomsko – egzistencijalni problemi nakon kojih više nemaju vremena misliti o slobodi i reakciji na njen nedostatak. Upali su u žrvanj. I tek s vremena na vrijeme, kad malo popiju ili se opuste, sjetit će se svojeg mladalačkog buntovništva i života kojeg su tada neopterećeno živjeli. Gledat će na njega kao na najljepše razdoblje jer su tada bili živi, a sada uglavnom životare.

Ovakva je priča velike većine ljudi uhvaćenih u zamku „normalnog“ života i ispunjavanja društvenih obaveza. Rijetko se pojave nekakvi tvrdoglavci koji pitaju: „Pa ljudi napravio sam sve što je društvo i familija od mene očekivala, ali svejedno se osjećam jadno. Zašto? Ako sam radio sve po P.S.-u koji je onda kurac, što se događa u ovoj katastrofi od života i kako sam dospio u ovu rupu iz koje nema izlaza?“

Oni koji i nakon puberteta dignu svoju glavu i počnu govoriti o ograničenjima društva u kojem živimo, a koja su iz dana u dan sve očitija – postaju neprijatelji društva, lovci na vjetrenjače, teoretičari zavjera, crne ovce, državni neprijatelji i rušitelji državnog poretka. Bez obzira na etikete i opasnost koja vrebaju od brata čovjeka, iskra života koja ponovo počne plamtjeti pravim žarom donosi novu veliku kvalitetu natrag čovjeku u posjed, i daje snagu prebroditi sve strahove, skinuti sve etikete i disati plućima istine i slobode.

Čovjek ne živi ono što jeste, već ono što želi biti: ne živi s izvornim licem, već s naslikanom, umjetnom maskom. Čitav problem je u tome. Kada se rodite, lice je vaše – ali malo pomalo, društvo vas počne oblikovati po svom: počinje ono izvorno lice gurati u drugi plan, i da vam istovremeno nudi najrazličitije maske – za svaku situaciju po jednu – jer jedno lažno lice uopće nije dovoljno. Situacija se stalno mijenja, i zato vam je nužno da pri ruci imate mali milijun umjetnih lica. Od jutra do večeri, pa od večeri do jutra, vi koristite na tisuće maski. Kada primijetite da vam u susret ide neki moćan i utjecajan čovjek, vi promijenite masku. Ako vas prosjak mimoilazi, u trenutku ste drugačiji. Sve vrijeme, svakog trenutka, dešava se neprestana promjena na licu. Čovjek mora biti svjestan toga, jer stvar je sada postala tako mehanička, da izmiče pažnji: lica se mijenjaju sama od sebe. Sluga ulazi u sobu: vi ga ne udostojite ni pogledom, i ponašate se kao da nikoga nema, kao da je ništavilo ušlo u sobu. Ali, kada vaš šef uđe, odjednom skačete, presamićujete se od napora i ulagivanja, lice vam sija, pozdravljate, slavite, baš kao da je Bog osobno došao da vas posjeti. Posmatrajte pažljivije svoje lice, tu promjenu kojoj se ne vidi kraj. Gledajte se u ogledalu i mislite o svim licima koja možete promijeniti. Napravite lice koje najčešće nosite kada ste sa svojom ženom. Sada napravite ono lice koje oblačite s voljenom, sada ono pohlepno, pa ono kada ste ljuti, kada osjećate seksualnu želju, licem dočarajte nezadovoljstvo, i osujećenost. 1 samo gledajte pažljivo: vi niste jedan čovjek – vi ste gomila, masa. Čak ćete vremenom otkriti da jednostavno ne možete povjerovati da “takvo i takvo” lice uopće pripada vama. Ogledalo je pravi blagoslov. Pred njim možete i meditirati, mjenjajući lica – to će vam dati uvid u lažnost vašeg vlastitog života. A nijedna maska koju ste vidjeli ne predstavlja vas. Ništa od svega toga nije ono što vi sami jeste.

Osho Rajneesh