Ništa nikada ne počinje. Ne postoji nikakav prvi trenutak; nikakva pojedinačna riječ iz koje, ili mjesto iz koga, proističe ova ili bilo koja druga priča. Uvijek nailazimo na niti koje možemo slijediti do neke ranije priče, ako i do priča koje njoj prethode, međutim, činit će nam se da veze postaju sve oskudnije dok glas pripovjedača zamire, jer svako će doba željeti da priča bude ispričana kao da je njegova vlastita tvorevina. Tako paganin biva posvećen, tragično postaje smiješno, veliki ljubavnici se razniježe, a demoni se pretvaraju u igračke na navijanje. Ništa nije postojano. Lađica plovi tamo-amo, činjenica i mašta, um i stvar utkani u ustrojstva kojima samo ovo može biti zajedničko: da je negdje između njih skriven filigran koji će s vremenom prerasti u neki svijet...

*****************

Sada su imali vremena za sva svoja čuda. Za duhove i preobražaje; za strasti i dvosmislenosti; za podnevne vizije i ponoćnu slavu. Imali su vremena na pretek. Jer, ništa nikada ne počinje. Tako ni ova priča, pošto nije imala početak, neće imati ni kraj.