kako stvoriti ravnodušnost.... napraviti da nije me briga, da tako jebeno svejedno mi je.... znam kako.... ali ne zanima me!
jer sve me dodiruje, sve me se tiče.... i ne bih mijenjala osjetljivost za tupost ni strah za glupost....
ni danas kad ulice su ispunjene gusto, a glave isprane valovima laži.... ne bih mijenjala ni to što ne znam joj ime, prodavačici iz kioska na uglu, ali poznam njenu patnju neuzvraćenosti, neostvarenog sna.... i njene progutane suze....
kako samo onako naoko hladno pored nečeg, nekog proći.... praviti se da ne vidiš ništa.... a u sebi čuješ.... kako vrišti.... tako upadljivo te zove.... naravno da znam kako, svi to znamo.... ali neću.... ne želim gospodariti glasom osjećanja, prisutnosti za druge....
ovo pričam tebi.... pričicu ti pričam, kao što već sam ti ispričala mnoge.... jer poznajem ono što u sebi nosiš.... mirise, sjećanja, protekle noći i dane, mjesečeve mijene, svaku riječ, svaki dodir.... ma kako slučajno učinilo se štogod.... ni jedan ton nije tek onako, ni bezvezan ni falš.... u nebeskoj simfoniji za tebe....
komad mora možeš preploviti sa mnom.... vrtiti u glavi neke stvari lude.... vrhove prstiju umočiti u površinu kao da i nećeš.... plakati zbog stvari koje suza nisu vrijedne.... biti dio neke divlje drame.... smiješno sretno i trivijano jadno.... kroz trenutke od prljavih viceva i neopranih čaša s tragovima vina.... do tvoje ruke u mojoj.... u danima kad oči nose upitnike: kako ono, kako ono ide opet smijeh?
ne sabiri se.... jednostavno reci što sakriti ne želiš.... zanemari na trenutak da ponekad toneš u srcima nekim.... utapaš se u tuđim osudama grubim.... do posljednje kapi bola izroni sve riječi.... i priznaj da ipak činiš sve najbolje što znaš.... poneke granice nikad nećeš preći.... ali uvijek možeš reći.... reći da voliš....
naravno da te se tiče.... da te dotiče.... naravno da se bojiš i nije ti lako.... tako da od svega poželiš pobjeći nekud.... ali kamo.... samo zato da netko osjetio ne bi tvoj strah.... i čežnju i tuge.... kao tvoje i samo tvoje, a ne neke druge, od nekog tamo tko dotaknuti te neće....
naravno da će ljudi reći da vrijeme izliječit će rane, da strpljenja treba, oprostiti trebaš i sjetiti se tko si.... ali ti to već ionako sve znaš.... kao što znaš da prolazno je....
barem to je tvoje, sve pravo, bez pretvaranja, bez glume.... nestrpljivo je, ludo. i dotaknuti se može, zaljubiti u trenutke za koje ne znaš da zaboljet će te sutra.... prikriveno samo nešto slutiš.... ipak ostaješ pri tome, pri svome.... jer boljeg za te ipak nema.... drugačije ionako ne bi, ma što da ti se nudi....