PITANJA SMRTI  

Slijedeći važan momenat spomenutoga Uvoda u povijesno mišljenje  predstavlja tobožnje  Sutlićevo stajalište o smrti koje se oslanja na Marxa odnosno Hegela. Tako Despot smatra  da je Marx u Prilogu kritici nacionalne ekonomije iz 1844 godine  anulirao problem individuuma u odnosu individuuma i rada koji je vječan i čiji je strukturni momenat  upravo smrt individuuma:’’Smrću individuuma stvara se  po Hegelu  ona potrebna općenitost kao sinteza pojedinačnosti i  posebnosti u kojoj je moguć prelaz na duh, Filozofija prirode  prelazi u Filozofiju  duha kada se razmotri pitanje smrti- upravo pod vidom njene  općenitosti  jer rod odnosi pobjedu  nad individuumom. To je isti put kojim dalje  s obzirom na problem individuacije  ide Marx  u spomenutome tekstu.’’  ( Uvod u povijesno misljenje str. 55)

To je jednim dijelom točno da smrću rod odnosi pobjedu nad individuumom  ali tek na taj način da je  život toga roda  svrha individuuma u zajednici odnosno da se individua  opredmećuje svojim radom i  proizvodnjom u rodu  ostavljajući iza sebe  svoje individualne biljege u općenitosti u kojoj je moguć prelaz na duh. A to je kod Marxa u Kapitalu izraženo  riječima da svaka nova generacija otpočinje i stoji na  leđima  generacije koja joj je prethodila i da individua  jest ansambl socijalnih odnosa na način  da je ona višestruko povijesno i  socijalno determinirana , da individua nije usamljeni pojedinac koji samo prodaje svoj rad nego da je čovjek socijalno biće koje proizvodi nove vrijednosti i da  kao individua  socijalnoga i političkoga praksisa  jest  sinteza  pojedinačnosti i posebnosti  u kojoj je moguć prelaz na duh. Dakle čitava problematika  objektivnoga duha  kod Hegela je čisti promašaj i otpad od njegove  filozofije  mada se ona  decenijama  busala u prsa  kako nije ništa drugo nego transcedentalna filozofija  posredovana Hegelom.

Tako je Vanja Sutlić trebao završiti u kontejneru za smeće upravo ovim Uvodom koji je trebao predstavljati reprezentativnu njegovu filozofiju sređenu i dorađenu od takovih svjetskih ljudi kao što je Despot da nije bilo ljubomore i malicioznosti jednoga malograđanskoga poluinteligenta koji je decenijama bio u službi i komorni sluga praxisa da bi na koncu završio svoj pobjedonosni put kao provincijalac što je i inače prema Vanji bila karakterna crta naših filozofa.

Međutim da bismo  shvatili što Hegel  pod time razumijeva  potrebno je da se sjetimo Epikura o tome pitanju smrti s obzirom da je Hegel rekao da je kod njega riječ o’’točnom’’ naučavanju mada čitavu Epikurovu filozofiju nije držao adekvatnom samoj stvari  filozofije  do koje je njemu bilo posebno stalo i unatoč Ciceronovom zapažanju da je Epikur bio  dobar čovjek, prijatan i čovjekoljubive naravi, bonum comem et humanum i unatoč stajalištu  da se ‘’ bez razboritosti, vrline i pravednosti ne može živjeti sretno’’

Dakle taj je Epikur  razmatrao pitanja smrti odnosno te negativnosti prema egzistenciji , prema čovjekovom samoosjećanju  na taj način  da je smatrao da čovjek  mora imati  pravilnu predstavu  o smrti  jer mu ona inače muti spokojstvo. I Epikur kaže da se smrt nas ništa ne tiče  i Hegel kaže   da je ovo stajalište  točno  jer čini  prolaznost života  onim što je puno smisla , da je sam život  pun smisla dakle  i da se ova  predstava  o negativnosti koja znači smrtnost ne upliće u osjećanje  živosti života. Tom se dakle mišlju ne pridodaje  beskonačno vrijeme  već nam se oduzima čežnja za besmrtnošću. ‘’ Kada mi postojimo onda smrti nema   a kada je smrt tu onda nas nema. Prema tome  smrt se nas ništa ne tiče.’’

I Hegel kaže  da je riječ o jednoj  duhovitoj misli  koja je točna  i on zaključuje sasvim suprotno Despotovim navodima u Objektivnom duhu : ‘’ Ono što je negativno, što predstavlja ništa , ne može se unijeti u život  koji je pozitivan, niti se u njemu može ustaliti, ne treba  time mučiti sebe sama .’’ Prema tome  budućnost niti je naša  niti pak nije naša, da je ne bismo očekivali kao nešto  što će biti  niti pak da očajavamo  zbog nje  kao da je neće biti. Nas se ona ništa ne tiče , niti da postoji niti da ne postoji, zbog nje se ne smijemo uznemiravati. I Hegel kaže da je ova misao o budućnosti točna.

Dakle Hegelovo misljenje je jako daleko od ove Despotove glorifikacije smrti  zbog koje je tobože  moguć prelaz na duh pa onda nije čudno da se filozofija ovdje dovršila u jednoj takoreći nekrofiliji koja nam je poznata  još od Crnjanskoga pa onda više  nema  niti filozofije niti zadaća novoga mišljenje nego samo smrad leševa na bojnim poljima nekadašnje  ‘’otadžbine’

Zlatan Gavrilović Kovač