Danas me jedan video dirnuo do dna duše..

Jučer drugi...

Mishka, pas koji je odlučio da bude zamjenski roditelj životinjama koje su ostale "siročići"..

Jučer, skromna žena u rezervatu pjeva iz srca uspavanke slonovima, gledajući u njima bića jednaka sebi i voleći ih kao sebe..

Mishku ni u jednom trenutku nisam gledala kao čovjeka..Nego dušu koja je svjesno odabrala život za ljubav..

Žena u rezervatu možda nema škole.. Zna samo voljeti i gledati sva bića oko sebe jednakima kao ona..

Koliko puta me umorila ta uporna ljudska bahatost i uporno naglašavanje razlika, po sistemu, tko si ti, tko sam ja..

Ljudska obuzetost sitnim, tako nevažnim stvarima..

Uživanje u dokazivanju svoje veličine i naglašavanje tuđih odživljenih grešaka..

Samovolja i samodopadnost, dostizanje krajnjih vrhunaca uživanjem u tuđim nesrećama..

A gdje se tu sakrila uspavanka slonu, ili bar naziranje Mishkinog gledanja na smisao života?

Dok oko nas bjesne globalne zavjere, ratovi, ljudska destruktivnost i brutalnost, egomanije i samoživost, Mishka samo zna voljeti..

A slonić zaspati uspavan pjesmom ljubavi..

Koliko treba da se ljudi spoje sa sobom iznutra i progledaju do kraja??

Neću reći- puno..

Ali neću reći, niti malo..

Duše koje odžive darovane mogućnosti za ljubav, i propuste je, jednom će doći do cilja..

Možda ako dobiju Mishkine oči, i zapjevaju glasom skromne žene iz rezervata..

Ne znam..

Po ljudskim mjerilima, vrijeme će isteći..

Po onim Božanskim, vječnost čeka.