(napisano 2004., pjesma iz moje
1. samostalne zbirke poezije
"Sjena duše")
Mi smo bića bez mira, utopljeni u svom dnu.
...
Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami.
U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanara.
Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu.
Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata što vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine.
Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge?
Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost.
Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna.
Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine.
Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga.
Nema pitanja.
Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja
sjena.duse@jadranka.varga
Mi smo bića bez mira, utopljeni u svom dnu.
...
Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami.
U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanara.
Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu.
Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata što vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine.
Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge?
Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost.
Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna.
Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine.
Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga.
Nema pitanja.
Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja
sjena.duse@jadranka.varga
bglavac
edin.kecanovic
