RAT  I  MIR  

Svi smo učili u školi da je dosadašnja povijest čovječanstva bila ispunjana ratovima i nasiljem. Hoće li ratovi ikada prestati?

Većina ljudi misli da neće, jer im je teško, pa čak i nemoguće zamisliti kako bi se to moglo dogoditi. Ovdje ćemo, iz perspektive Martinusove kozmologije, ukratko analizirati princip ratovanja i put ka miru.

Najdublji uzroci rata

Zašto ljudi ratuju i što ih tjera na takvo ponašanje?

Prema Martinusu mi, kao nedovršena ljudska bića, još uvijek pripadamo životinjskom carstvu. Osnovni princip koji vrijedi u životinjskom carstvu je borba za preživljavanje.

Iz brojnih dokumentarnih emisija i iz onoga što smo pročitali i naučili znamo da se sve životinje, na ovaj ili onaj način, moraju boriti kako bi preživjele. Mesojedi vrebaju i napadaju biljojede jer im je to uvjet preživljavanja. Biljojedi moraju neprestano tražiti izvore hrane, bore se sa elementima i međusobno u sezoni parenja.

Energija teže je osnovna energija koja prevladava u životinjskom carstvu. To je eksplozivna energija koja u živim bićima pokreće želju za ubijanjem, borbom, nasiljem, ljutnju, bijes, mržnju i netrpeljivost svake vrste.

Da bi postali ljudska bića mi smo, kao vječna i besmrtna živa bića, morali doživjeti na tisuće inkarnacija u različitim životinjskim organizmima. Taj put evolucije je tijekom ogromnog vremenskog perioda slijedio od najprimitivnijih životinja do onih najrazvijenijih, sve do čovjekolikih majmuna. Nakon toga se duša seli (kroz princip reinkarnacije) u prve oblike primitivnih majmunolikih ljudi. Nakon toga je prošlo nekoliko miliona godina i još nekoliko tisuća inkarnacija da bi postali današnji, moderni ljudi.

Iz ovog kratkog pregleda naše dosadašnje evolucije možemo vidjeti da se mi već jako dugo borimo za preživljavanje u zoni tame životinjskog carstva. Dakle, svaki oblik borbe i nasilja postao nam je navikom.

No, ovdje nam Martinus objašnjava jednu veliku razliku između nas, nedovršenih ljudi i pravih životinja. Istina je da je svaki oblik borbe za životinje uvjet preživljavanja, dok za nas ljude borba, ratovanje i nasilje više ne predstavlja uvjet preživljavanja. Mi možemo preživjeti i vrlo lijepo napredovati i bez tih pojava.

Ljudi su do sada kretali u ratove većinom zato da bi osvojili teritorij i opljačkali materijalna dobra neke druge nacije ili naroda. Sve se svodilo na stjecanje moći, bogatstva i na iskorištavanje drugih radi vlastitog dobra i blagostanja.

Kada ne bi bilo principa reinkarnacije i karme to bi se uistinu moglo nastaviti u nedogled, ratovi nikada ne bi prestali.

No, Martinus nam u svojoj duhovnoj znanosti jasno i logički objašnjava da svako djelovanje stvara posljedice. Ovaj princip je u duhovnim krugovima poznat kao zakon karme. To znači da će svaki čovjek koji ide u rat i ubija, ranjava, muči i sakati druge ljude, prije ili kasnije, u ovom ili nekom budućem životu, doživjeti iste ili slične posljedice.

To je također izvorno Kristovo učenje: „Kako sijete, tako ćete žeti“, „Tko se mača laća, od mača će i poginuti“. Zašto većina ljudi, a naročito takozvani „kršćani“ ne uzimaju za ozbiljno ove izjave? Prema Martinusu razlog je taj da oni još uvijek nemaju dovoljno iskustva na tom području uzroka i posljedica kako bi mogli u potpunosti prihvatiti ove mudre i dobronamjerne izjave.

Prestanak ratovanja

Kako će, prema Martinusu, prestati ratovi? Kao što smo do sada vidjeli sva uzvišena duhovna učenja o miroljubivosti i prestanku ratovanja nisu do sada urodila plodom. To ne znači da su ona bila suvišna ili da nisu ispunila svoju svrhu. To samo znači da ona sama po sebi nisu dovoljna. Presudno je vlastito iskustvo.

To znači da svaki čovjek kroz brojne inkarnacije mora osobno doživjeti sve najstrašnije posljedice ratovanja i nasilja kako bi se do gađenja zasitio tih posljedica i počeo svjesno težiti miroljubivosti i nenasilju.

On mnogo puta mora biti ubijen, ranjen, osakaćen i kao invalid provesti cijeli život, da bi jednoga dana zgađen svime time donio vrlo važnu odluku za svoj život i svoju sudbinu: „Ja nikada više ne želim uzeti oružje u ruke i krenuti u rat. Ja više ne želim i ne mogu ubijati, ranjavati i nanositi bol i patnju drugim ljudima, bez obzira na okolnosti i 'opravdanost' takvih postupaka!“ Prema Martinusu, tako ljudi postaju pacifisti. Dakle, kada su pitali Martinusa kako će prestati ratovi, on je, po smislu, odgovorio da će rat iskorijeniti sam sebe.

U novijoj povijesti (20 i 21 stoljeće) imamo divljenja vrijedne primjere ljudi koji po cijenu vlastitog života, po cijenu toga da završe u zatvoru, koncentracijskom logoru ili budu mučeni i primorani na prisilni rad, nisu htjeli uzeti oružje u ruke i krenuti u rat.

Jednom sam prilikom u Martinusovom centru u Klintu vidio potresnu fotografiju iz Drugog svjetskog rata, sa područja bivše Jugoslavije. Prikazivala je kako streljački vod njemačkih vojnika puca u civile i jednog njemačkog vojnika među njima.

U objašnjenju fotografije stajalo je da su pucali u svojeg vojnika zato jer je on odbio pucati u civile. To je najviši stupanj hrabrosti i požrtvovnosti, da čovjek po cijenu vlastitog života ne želi više sudjelovati u bilo kakvom ubijanju i nasilju.

Svako sudjelovanje u ratovanju i ubijanju predstavlja kršenje osnovne zapovijedi života: „Ne ubij!“. Ovdje nema nikakvih iznimki. Svako kršenje ove zapovijedi stvara odgovarajuće posljedice.

No, mi kao bića sa slobodnom voljom uvijek imamo mogućnost izbora, želimo li sudjelovati u ratu ili ne. Martinus, koji je živio za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, nije podržavao ni takozvani „obrambeni rat“ i mnogi se ljudi po tom pitanju sa njime nisu slagali.

On je to objasnio tako da čak i onaj čovjek koji sudjeluje u obrambenom ratu također pribjegava ubijanju i ranjavanju „neprijatelja“ i u skladu sa time snosi karmičke posljedice.

Posljedice sudjelovanja u ratu nisu samo fizičke, već su u sve većoj mjeri i psihičke. Prije, kada smo bili primitivni barbari, mi smo mogli sudjelovati u ratovanju, sakaćenju, klanju i ubijanju „neprijatelja“ bez ikakvih psihičkih posljedica. Ljudi tada nisu imali grižnju savjesti i bez ikakvog problema su, prekriveni krvlju svojih ubijenih i pokorenih „neprijatelja“, mogli slaviti svoju pobjedu obilnom gozbom i opijanjem do besvijesti.

Danas to više nije tako. Sa razvojem ili evolucijom naš fizički organizam i naš mentalitet postali su vrlo profinjeni.

Koja je posljedica toga?

Posljedica je da su izuzetno rijetki ljudi koji nakon sudjelovanja u ratovanju, ubijanju i nasilju, nemaju psihičkih posljedica, to jest nemaju grižnju savjesti. Sve više ljudi koji su sudjelovali u ratu boluje od takozvanog PTSP-a (post-traumatskog stresnog poremećaja).

Najdublji uzrok tog psihičkog stanja je grižnja savjesti. Naša savjest nam time daje do znanja da smo sudjelovali u nečemu što nije dobro, kako za nas same, tako ni za druge (naše bližnje). Dakle, u današnjem modernom dobu rat nikoga ne može učiniti sretnim, već naprotiv svima donosi ogromnu količinu nesreće i patnje. 

Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj

Naši neprijatelji nisu naši neprijatelji, već naši bližnji. Bog, božanska svijest nalazi se i u našim neprijateljima. Stoga je svaki napad na „neprijatelja“ zapravo napad na jednu stanicu u Božjem sveobuhvatnom organizmu.

Iz te svijesti jedinstva ili kozmičke svijesti Krist nas je podučavao: „Ljubite svoje neprijatelje. Činite dobro onima koji vas mrze. Blagoslivljajte one koji vas proklinju i molite se za one koji vas proganjaju i bezobzirno iskorištavaju“.

Krist je znao što govori i svojim sjajnim primjerom nam je pokazao da je ono što je podučavao također moguće ostvariti u svakodnevnom životu. On se na križu, usred najveće agonije, muka i patnji molio za svoje „neprijatelje“: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“.

     Ovdje bi neki ljudi mogli prigovoriti: „Kako možemo oprostiti našim neprijateljima nakon svega što su nam napravili?“. Ovdje nam Martinusova kozmologija pomaže razumjeti da se uzrok svega onoga što nam rade naši „neprijatelji“ nalazi u nama samima.

Mi smo primarni i jedini uzrok naš vlastite sudbine. Sve što nam rade naši „neprijatelji“, mi smo isto ili slično u svojim prošlim životima radili drugim ljudima.

U vječnom životu ne postoji niti najmanja slučajnost niti najmanja nepravda. Što smo u prošlosti sijali, sada žanjemo. Kada to uistinu shvatimo i prihvatimo, onda nije tako teško ili nemoguće oprostiti ljudima koji su nam na ovaj ili onaj način nanijeli bol i patnju.

Naši takozvani neprijatelji samo su instrumenti naše vlastite loše karme. Oni nisu primarni uzrok naše nesreće i patnje. Zbog toga se ne trebamo ljutiti na njih, mrziti ih i žudjeti za osvetom.

Oni ne znaju što čine, jer nisu svjesni posljedica svojih postupaka i kako će se to odraziti na njihovu buduću sudbinu. Zbog toga je Krist rekao: „Ne čini drugima što ne želiš da drugi tebi čine!“.

Budućnost čovječanstva

Mnogi ljudi misle obzirom da su ljudi oduvijek ratovali da će zauvijek ratovati. No, gledano iz perspektive Martinusove kozmologije, to nije tako. Kao što je ratovanje dio božanskog plana svijeta kako bi ljudi mogli brati „plodove sa drveta spoznaje o dobru i zlu“, tako je dio božanskog plana svijeta postignuće trajnog mira na Zemlji.

Trajni mir na Zemlji nastat će kada svi ljudi na Zemlji postanu miroljubivi i kada u potpunosti razviju ljubav prema bližnjem. Miroljubivost i ljubav prema bližnjem rezultat su ili slatki plod svih muka, nesreća i patnji koje smo kroz brojne inkarnacije doživjeli u našoj prošlosti.

Dakle, sve patnje povezane sa ratovanjem nisu bile uzaludne i besmislene. One su urodile unutarnjim mirom, radošću i ljubavlju prema bližnjem.

No, kako bi ratovi prestali mora prestati i naš rat protiv životinja. Jer, sve dok ljudi ubijaju životinje i konzumiraju njihovo meso ne može biti mira na Zemlji.

Kada ljudi prestanu ubijati druge ljude i kada prestanu ubijati životinje, doći će do takvog civilizacijskog i kulturnog procvata i napretka koji danas gotovo ne možemo ni zamisliti.

Tada će nastupiti trajni mir na Zemlji i carstvo nebesko „spustit“ će se na Zemlju. Zemlja će postati raj, ne samo za ljude, već i za sva ostala živa bića s kojima dijelimo ovaj prekrasan planet.

 

Sastavio: Davorin Gruden (21.06.2014.)