Opet smo se dotakli

i opet susreli

tamo

gdje ti uvijek ostaješ ti,

ma koliko lica 

i vjekova prolazilo kroz tebe

krijući tvoju pravu sliku,

koja je čista 

i prozračna

poput gorskog izvora

i titraja vala

kada ga vjetar iz visina

dotakne

a površinu ne zamuti..

Opet smo se susreli

negdje

na sredini oceana

daleko od pučine

a opet

daleko i od obale...

Ti znaš i gledaš moju dušu

i čekaš 

da moji prsti zadrhte

i napišu ti stih,

dok srce još šuti

zarobljeno u bokoru uspomena

trnovitih

sačuvanih da bole

umjesto da ih spalim za sobom

i očistim put

ka nama

bez želje za vraćanjem unatrag..

Još malo,

pusti,

neka odmaraju moje rane

i koraci moji

otežali od lutanja po labirintima uzaludnih očekivanja..

Dajem si vremena...

Za sve što trebam ostaviti prije odlaska

dajem si vremena da odaberem

i posložim..

Nikad te nisam manje voljela nego sada

niti više nego prije..

Uvijek, kada se susretnemo

bez nas kakvi smo sada

i bez onih

kakvi smo bili prije,

događa se ljubav,

oslobođena čovjeka,

oslobođena tijela

oslobođena svega

što ne može prihvatiti

Njegov zagrljaj

u beskraju

bez kraja..