Jučer ukradoh malo vremena, i svratim u knjižnicu, nakon "sto ciganskih godina".. Otkako imam posla oko kuće i izvan kuće, rijetko idem u knjižnicu, uglavnom sve što me zanima, pronađem na internetu.

Ali knjiga je knjiga.. I onaj čudan osjećaj, kada dođem do polica, a kao da te netko vuče za rukav, i traži da odabereš nešto, gotovo ti se u ruke stavi..

Upisala sam se ponovo, uzela mjesečnu iskaznicu, a kad to imam mogu smo jednu knjigu posuditi..

U  ruci sam imala tri knjige : Junga i njegov "Zlatni cvijet",Caroline Myss i njenu knjigu "Jači od gravitacije- iscjeljivanje izvan granica razuma", i ono, što me je na kraju odabralo: "Povratak s one strane"- Ane Malenice..

Knjigu Caroline Myss sam uzela na iskaznicu od mog sina, a koju da knjigu uzmem na moju iskaznicu?

Prevagnuo je naše gore list - Ana Malenica..

Predivno svjedočanstvo jedne astrologinje, plemenite duše, koja je doživjela infarkt i bila u komi. Rekli su, ako ostane živa, mozak neće biti kao prije.

Međutim, njena duša je odabrala povratak, uz svjedočenje svega što je doživjela na onoj strani..

Njen novi život dobio je potpuno drugi smisao..Sve što je prije bilo važno, postalo je nevažno..

Što je najzanimljivije, 14 dana uoči njene "smrti", svaku noć u snu joj je dolazila majka, i obraze joj dlanovima držala..

Kasnije je Ana i uvidjela, da je zapravo ta njena majka bila i njen anđeo čuvar.. Bukvalno joj je "grijala" dušu, dok je bila izvan tijela i održavala je na životu, dok se nije odlučila vratiti..

I tu pomislim  na Jadranku-Shadow, njenu majku, koja je uz nju, baš kao i Anina majka, i sve naše najmilije, koji su uz nas, iako fizički nisu više tu.

I pomislim koliko je zapravo teško održavati bez naših anđela, tu pogrješivost,  odživjeti svoj život, onako, kako nebo želi, a naša duša si zacrta.

Nitko nije savršen.

I onaj tko govori o sebi kao prepunom vrču ljubavi, možda je tek dotakao površinu, a  želi da drugi misle drugačije.

I takvi baš nalaze svoje ciljeve u osuđivanju drugih.

Čemu konstantno pravdanje ako znamo da smo drugačiji, i da nam je onaj koji je trebao, oprostio..

Kome se trebamo dokazivati?

Jadranka, rekoh jučer, tvoje srce je kao kuća, oni koji misle drugačije, još svoje srce moraju proširivati.

Ja o sebi ne govorim ništa. Pokušavam zaboraviti neke stvari, koje sebi ne mogu oprostiti što sam dozvolila da se dese.

Nije ovo nikakvo kukanje ni žalopojke.

Kad  te netko povrijedi, onako istinski, nagonski reagiraš, jer, boli.

I uzvraćaš dok te boli.

Ali kad prestane boljeti, dolazi ta  fiktivna"smrt", zamiranje, trenutak u kojem spoznaješ da sve to nema smisla.

I pojave se istinski prijatelji, koji te vrate na tvoju životnu stazu, obično oni, koji su također doživljavali isto..

Autorica knjige govori o tome, koliko zapravo mozak smeta duši u pravom pristupu dimenziji ljubavi.

Kada se našla u svijetu u kojem je mozak na trenutak bio otkopčan od duše, tek tada je vidjela, koliko mozak  smeta i ometa vibracije čiste bezuvjetnosti.

Mozak stalno vrti nešto, kombinira, kalkulira, duša to ne čini.. Kad je ona blizu svoga Izvora, stvari vidimo i osjećamo potpuno drugčije nego sada..

Ana je i u komi čula molitve svojih mnogobrojnih prijatelja.

Neki ljudi kojima je to pričala, sumnjali su u njenu zdravu pamet.

Tako je i sa nama..Uvijek će biti nekih koji sumnjaju u ono što činimo, iako smo u duši preporođeni i nanovo rođeni.

Kako tvrdi Ana u svojoj knjizi:

"Njima su potrebne njihove sumnje, a ja svoju odraslost ne vezujem za njihove potrebe. Sumnjajući, oni stvaraju grijeh, koji ima karmički karakter i ostavljaju tragove koji će se bilježiti toliko dugo, dok ne budu izbrisani nekim događajem, koji će u nekom kritičnom trenutku odlučivati o njihovoj sudbini ljudi sa kojima su povezani.

Dok sumnjaš u misli, riječi i djela, stvaraš grijeh, koji se može aktivirati baš u trenutku, kada viša sila odlučuje, da li se nečiji život zaustavlja ili nastavlja."

Prema tome, oni koji sumnjaju, neka i dalje sumnjaju.

Klinička smrt ne mora biti samo fizička.

To može biti neki prijelomni događaj u životu, neki "klik" u kojem ostavljaš sve ono što te je opterećivalo iza sebe, i krećeš nanovo..

Ponavljam, tko i nakon viđene promjene sumnja, sam sebi stvara nepotreban teret.

Mi idemo dalje.

osnaženi činjenicom, da imamo podršku bića sa "one strane", koji ne upiru prstom prilikom svake naše pogreške, nego nas strpljivo uče, kako da ih više ne ponavljamo.

Nisu sve lekcije iste.

Neke su teške, neke teže, a ima i onih, za koje treba vremena da se naučimo, ne ponavljati ih.

Takvi smo mi ljudi.

Molitve trebamo, nevezano uz vjeru i religiju.

Molitve mogu biti ponekad samo i uzdasi brige za pojedine ljude i prijatelje.

Završavam ovo, još jednim lijepim odlomkom iz ove knjige:

"Kada Ljubav putuje, nema granica, ne treba nikakvih obavještenja, ni sms poruka, ni elektronske pošte. Kada je Ljubav zaslužena Ljubavlju, onda se ona na isti način vraća i daruje. Ona prolazi bežičnim kanalima, ona teče suzama, potocima, oceanima, ona pada kišom i snježnim pahuljama"