u planinu sam plakala.... u kamen....
planina može nositi neprozirne usamljene stijene.... kamen može nositi pijan odjek promuklog glasa....
dok ne vidiš dugu, ona za tebe ne postoji....
dok se ne primakneš cvijetu, on ne miriše tebi....
dok vidiš samo kamen i u susret mu vičeš, očekuj samo eho, ono čim se daruješ....
tek kad zašutiš duboko.... možeš čuti pjesmu neprekinutu što razlijeva se po padinama, nad ponorima.... uzbudljivo prosvjetljujuće....
ipak nakon svih godina suza, dođe ti da se zamisliš o povezanosti kamena što stoji.... uzdignućem odjeka netaknut.... netaknut ostaje.
bglavac
edin.kecanovic
