jesu li riječi dovoljne da opišu ono što je u meni…

onaj mir koji povremeno nastaje,onaj nemir koji me razdire, bijes što kao vatra lizne, zapaluca zmijskim jezikom pa nestane…misliš i nadaš se zauvijek,iako se sto puta uvjeriš da je to samo zatišje do prve prilike….voliš,suosjećaš s ljudima,osjećaš njihovu patnju i nastojiš pomoći i pitaš se otkud onda to zlo ,kako nastaje,gdje mu je izvor,koja rijeka ponornica ga hrani…pa tvrdoća,tvrdoglavost da mora biti tako kako ja kažem,kako ja hoću,izrečeno jezikom koji reže kao oštrica noža…kako onda nakon bljeskova  sjajnom oštricom,izranjaju riječi umotane u pamuk,prozračne ,čiste i tople,melem za ranjenu dušu…sve sam to ja,sve to dolazi i prolazi,kovitla se ,mučeći me,iscrpljujući,dok ne nastane mir koji me kupa i daje snage da čekam nove nalete  tih oluja i grmljavina u koje uranjam …nema bijega iz te kože…. nema pomoći,osim prihvaćanje svih mojih lica i naličja….mojeg suživota s njima i njih sa mnom