Volim ona rana buđenja…u sama svitanja..u svako doba godine ….Volim kad osjetim rosu pod bosim nogama..kad ugledam cvijeće još skupljenih latica..još par titravih zvijezda što polako blijede i nestaju.I sunce što glavu tek promoli u onoj plavoj …žutoj..ljubičastoj boji koja se nebom proljeva…I kad se tmurni oblaci iznad glave moje polako, lijeno , na gomilu sakupe. Onako teški, što na tjeskobu navlače..I kišu kad zemlju umije, a priroda svježinom odiše.

Da…sve to volim….I lutanja  tada kroz puste ulice kad svjetiljke grada, jedna za drugom  gase se.

Ali svitanje uz obalu rijeke ono je najljepše.

Tada  sve miruje…Jedino rijeka šumi i putuje…..Staklena  površina na koju se nebo spustilo i drveće svoje grane ispružilo..Na kojoj odraz svoj ugledam i čudim se, a duša moja miruje…Barem takav osjećaj imam, no nekad prevari…

Sjednem na obalu i bacim plosnati kamenčić.Slušam taj nježni , ali ipak jasni tup…tup po zelenom platnu što naizgled miruje. Pogled mi prati one  malene krugove što se rađaju, talasaju i šire se….

Nedaleko mene jedna se ptica  digla iz gnjezda i poletjela….Za njoj još jedna..pa još jedna…I tišina se raspline…

Taman sam htjela još jednom rukom zavitlati, uzburkati glatku površinu kad Ona, moja Duša, prozbori:

“Zar ne vidiš? I  jedan je  dovoljan . “

“Da, imaš pravo”…odgovorim

“Što želiš? Samo uzburkati mirnu površinu ili dno dotaknuti?..upita me  Ona.

Razmišljam dok mi prsti glade oble rubove kamenčića…

“Zapamti, na dnu leže biseri. “..kaže i zašuti…

I ja shvatim zašto volim rana buđenja.Tad duša najjasnije govori..Vodi me u one dubine ..do onog bisera kojeg ona čuva samo za mene.

Odložim kamenčić i njoj se prepustim…Učini mi se da i rijeka  sad miruje i osluškuje….