Teška mi ramena

od sumorja svijeta

i njihove boli

do neba

gdje ono

bremenito zvijezdama

opčinjeno Mjesecom

ne stane u moje zjene...

Sve bih da zagrlim

sve da oplačem

svaku kap samoće da podijelim

a tek sam prašina

koju mrav strese sa sebe

prije nego u mravinjak uđe..

Sve bih ja

ovako

beznadežno opijena svečanošću

ovog baršunastog

srebrnog trenutka tišine,

dok me mjesečina dodiruje

i ljubi mi lice..

Sve bih ja,

zaronila u duše onih

koji su ostali zakačeni

kao broš za moje srce

i u duše onih

koji su mi ožiljke ostavili

učeći me o ljubavi

i praštanju

dok oni sami

vrludaju neuki

svijetom

tražeći oslonac..

Sve bih ja

na ovoj obali oceana

kojeg životom nazivaju

a u njega se ne usude zaroniti..

Moj križ

raširene su ruke

koje misle

da drže nebo

a zapravo drže

tek naziruću

sliku sna...