(Sveti čovjek pliva u rijeci. Jedan čovjek sjedi na obali i posmatra ga. Sveti ispred sebe u vodi ugleda škorpiona i bi mu ga žao, uze ga i veoma lagano i nježno spušti na zemlju. Dok je to radio, škorpion ga jako ubode zbog čega on jeknu od bola)

 

SVETI ČOVJEK: Želio sam da te spasim i spasio sam te. Je li mi ovo nagrada? Ipak, obavio sam svoju dužnost.

 

(Poslije nekoliko minuta škorpion ponovo upade u rijeku. Čovjek sa obale i dalje posmatra)

 

SVETI ČOVJEK: O, jadno stvorenje, opet patiš. Žao mi te je.

(Ponovo podiže škorpiona i stavi ga na zemlju. Škorpion ga opet ubode, ovog puta još jače. Zajaukao je od nepodnošljivog bola)

 

POSMATRAČ: Ti si lud! Zašto to radiš? Pogriješio si prvi put, zašto si to opet uradio?

 

SVETI ČOVJEK: Prijatelju moj, šta mogu? U mojoj prirodi je da volim, u mojoj prirodi je da spasim. Priroda škorpiona je da mrzi, priroda škorpiona je da ubada. Ja moram da slijedim svoju prirodu, a škorpion svoju. Ako ponovo upadne u vodu, opet ću ga izvaditi, bez obzira koliko puta upao. Ubošće me, plakaću, jecaću, ali neću se odreći svoje prirode