"Ako šutiš, čut će te samo onaj koji te voli".(Mahatma Gandhi)

Mnogo vike može privući samo mnogo znatiželjnika.

I to pretežno onih koji viku ne shvaćaju kao animaciju, nego zanimaciju.

Gdje se puno viče, nešto se događa.

Vika može biti i poziv, skretanje pažnje na sebe, tipa: pogledaj me iznutra, nešto ti želim reći o sebi, jer kada šutim, nitko ne čuje.

I tada animir likovi nastupaju, ali često sa potpuno površnim stavom i gledanjem., obično nikad unutra.

Cilj okupljanja oko halabuke obično bude dobra spika o drugima, kad se svi raziđu, uz partiju Remija ili ispijanje kave..

A onaj koji je prvi počeo gasiti tišinu, obično treba osim zanimacije i animacije, i reanimaciju.

Povratak u početnu odaju svoje duše, i razgovor, tete-a tete, sa srodnom dušom, koja dijeli tišinu sa drugom srodnom dušom...

Mnogo vike, ni za šta, reče jednom Shakespeare, mnogo smijanja i pokušaja navlačenja smijeha, kad nije potrebno, uvijek rezultira jalovim, prisiljenim trenucima radosti..

Koja sa istinskom radošću veze nema.

Onaj tko voli iskreno, voli drugoga, kad ni riječ ne prozbori.

I shvaća razdaljinu, koja na trenutke osvane, kao prijeku potrebu za samoobnavljanjem- regeneriranjem.

A kad regeneracija završi, krila će ponovo doticati plave obzore.

Sa drugim parom krila, duše, koja je do kraja voljela drugu dušu, ne gledajući je ni na trenutak drugačije, nego kroz priznu ljubavi..