„strah od vezivanja“. ne zvuči baš pozitivno.... ajme, možda mi treba terapija?
zvuči kao neka bolest, poremećaj, fobija. dijagnoza kao stvorena za obeshrabrenje onih koji se baš ne uklapaju u normu o braku i zajedničkom stanovanju.

za sebe mogu reći da sam samo umorna od takvih nametanja i inzistiranja.

ništa strah. meni je samo dovoljno dobro ovako. ne želim klasičan odnos muž-žena-brak, jednostavno zato što u ta nametnuta pravila i mehanizme ne vjerujem. u ugovore koji se što svjesno, što nesvjesno sklapaju u dvoje. i oko sebe redovno, svakodevno gledam kako se ti isti lome....

ne očekuj da s tobom provedem svaki dan, svaki vikend. ne očekuj me na dosadnim obiteljskim proslavama. ne želim s tobom dijeliti sva moguća raspoloženja i neraspoloženja. ne mogu ti biti na raspolaganju za svaku glupost u svako doba jer ne stupam u kompromise koji znače totalnu promjenu mog načina i stila života....
moja sreća ne ovisi o tome da li smo zajedno ili ne.
ja nisam žena koja se bori da bude s nekim pod svaku cijenu, a svaka laž, nevjera i gubitak povjerenja za mene su sasvim dovoljan znak da mogu nastaviti dalje sama, bez tebe. odabiranje tog programa s tvoje strane znači suglasnost.

volim provesti sate i sate odmora u pisanju, u šutnji u pidžami, raskuštrane kose. sama. ili u šumi. sama.

nisam kompatibilna za vezu kakva tebi paše. ne funkcioniram kao navijen sat. i ne možeš se osloniti na mene jer danas ti još ne mogu reći gdje sam i što ću raditi sutra. ne mogu te strpati u sve moje ideje u sve moje planove. jer nemaš pojma o onome što radim i ne očekuj da se uključim u tvoje poslove. mene se ne može ukalupiti ni u kakve oblike osim onih koje sama sebi stvaram....

postoje dani, a takvi nisu rijetki kad sam prezauzeta sobom i svojim poslovima i drugim ljudima koji tebi ništa ne znače.... tada odradim obaveze, ponekad sa zadnjim zrncem snage nabrzinu skuham, u prolazu operem tanjure, toaletpapirom obrišem lavabo, uletim pod tuš i skljokam se.... tada sam prisutna samo za moju djecu i ni za kog više.

sa mnom ne možeš sagraditi kuću, meni je dosta i kuća i stanova koje već posjedujem, a u njima ne stanjujem. i ne želim graditi ništa više. ti možeš, tko ti smeta, ali ne tovari molim te tu odiseju na mene.
ne sanjam o novom autu, ne želim štediti za sutra, radim i trošim danas, puno i jedno i drugo. nemam nekih dugoročnih planova i sve što sam htjela, ostvarila sam. sve. i naputovala se već....
aj, dobro jedno dugo i obimno zajedničko putovanje tu i tamo još bi bilo bilo moguće....

sve što želim sada to je samo biti.... i ne stavljam sebe u iluzije da ću s ovim svime kakva jesam ikad biti spremna ispuniti ikakva očekivanja koja muškarac sebi stavlja stupanjem u zajedništvo. ne očekuj da ti kuham svaki dan, da te služim kao invalida jer to nisi, da ti pričam kada dođe mi da samo šutim, da se seksam s tobom onako dosadno bezveze unutra van, unutra van....

ja kažem DA, samo onda kada doista iznutra osjećam to DA u svom srcu i kad srcem osjećam tvoje, tada znam da smo u istom prostoru gdje možemo se dotaknuti duboko i darovati obilno. ja tebe i ti mene.
tada nema fizičke udaljenosti koja bi bila prepreka i nema više uvjeta koji bi stali na put da budemo zajedno.

to je ono što za mene znači istinsku povezanost....
kad se naše duše dodiruju nježno, ali toliko jako da razum to ne može pojmiti.

ne nisam bolesna, ni okrutna nisam. ali nazovi kako god nakon svega što od mene ćeš čuti....
i to baš me briga....

ja slijedim iz jezgre duše one njenu moju najdublju bit.... iz nje čitam fekvencije među nama što otkucavaju u našim susretima, jer jedino iz te jezgre mogu i znam voljeti bezuvjetno.
tada sadržaj onog što ćemo dijeliti međusobno postaje sporedan.... sreću, uspjeh, tugu ili možda čak i sladoled koji inače ne jedem nikad, na obiteljskim proslavama koje bi mi inače išle na živce.

eto, voljeni moj, ako si doista u stanju srcem čuti i srcem osjetiti što je ova luda žena htjela reći, ako iz dubine duše i pored svega što te sa mnom snađe, izranja odobrenje.... tada.... tada je lako moguće da se i udam za tebe....