Ovaj blog je već postojao pod nickom Carmen... sjećam se kome je bio upućen i zašto je bio napisan. Ponovo ga postavljam pod nickom Naya, jer neki bogme, traže koju baricu više. Siromašni iznutra, u nedostatku ljubavi, koju nisu imali kad su trebali, nalaze zadovoljstvo u sitnim zlobama i traženju trnja u očima drugih. Ništa novo pod kapom nebeskom. Tako je i u makrosvemiru. Samo što se to ovdje događa skriveno. Ali skriveno, koje se ne može sakriti, ni pod kojim novim nickom. Kao i svi osjećam vibracije, i čitam između redova. Nađe se netko tko će biti kao siguran, i bitan i uzeti za temu par persona, pa onda lijepo ordinirati i vašariti svojim nadobudnostima. Da nije smiješno bilo bi žalosno. Skrivaju se mnogi iza lažnih imena, ubijaju se, pa uskrsnu, osvježeni, naizgled novi, ali sa jednakim starim energijama, koje odaju identitet više nego bilo koje napisano ime. I začas se od bistrog jezera oko kojeg se okupljaju duše radi okrijepe, stvori neka čudna baruština puna muha. Muhe vole baruštine, i druge stvari. Zato se drugi miču i pomiču dalje. Neki od njih učine u svojoj bolesti nešto što nikom nije milo za vidjeti. A o tome ne bih ovdje. Oni su bolesni. I ne mogu im zamjeriti.
Sjećate li se igre pokvarenog telefona koju smo se znali igrati kao djeca? Znate ono u kojoj nekome na uho šapnete nešto u stilu: - Pas ima ružičasti jezik, tad taj šapne dalje drugom djetetu i rečenica putuje u krug sve dok se ne vrati natrag do vas i ispadne kako se radi o mački s klempavim ušima. Rečenica uvijek ide u krug, evoluira, raste, uvijek se vraća promijenjena, bez da se točno zna kada i kako se to dogodilo. Igra koje smo se igrali trebala nas je naučiti lekciju koju bismo trebali sa sobom ponijeti u život odraslih, no žalosno je da većina nas na nju zaboravi. Lekcija pokvarenog telefona je da - bez obzira što kažete nekoj osobi, ako ta osoba to ponovi, ona će i priču prilagoditi sebi iz ovog ili onog razloga. I sada " jeben ga ko laže... a nabijen ga ko neviruje..." Joj, kako je on dobar. Ufffffff, svi to moraju vidjeti, znati i dobro zapamtiti. Maaaaaaaaa, duša od čovjeka, iza njega će ostati sjajni trag dobrote za potomke. Njemu nije dosta igre pokvarenih telefona i osoba koje funkcioniraju kao pokvareni telefon slučajno ili namjerno. Znate, to su one osobe koje uzmu neku polovičnu informaciju pa malo nadodaju i "voila", eto sasvim nove i zanimljive priče. Sve te priče on mora to nekako učvrstiti. Zato, objavljuje takve blogove da bi svi uvidjeli njegovu dobrotu. Inače on te misli brižno čuva, ali ponekad objavi, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti nivo njegove dobrote. Kakav je on čovjek? Vi, koji ne razumijete dubinu njegove dobrote, niste dobrodošli. Sve on daje za ovaj svijet: dušu, tijelo, krv. Ah, ali vi s rogovima nemojte smanjiti ritam pohvala, on uvijek ima žilet pored sebe i odmah si reže žile. Gode mu pohvale, epiteti, koji ga uzdižu. Eeeeeeeeee, kako je on pametan. Božeeee, skupljao je tu pamet vjekovima, i vjerujte, malo tko je toliko pametan kao on. Piše o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što će im on, kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve. Uz njegovu "pamet" ide i "mudrost" igre pokvarenog telefona.. da, da. On već ima sljedbenike, i mudrost upakiranu u pamet prodaje onima koji ću ga pohvaliti, prekrivati ga epitetima mudraca, koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet. Ako je malo zbrčkan ne zamjerite mu. To je od silnog znanja kojeg još nije posložio u memoriji svog mozga... on zna toliko punooooooo. Ooooooo, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići njegov nivo spoznatosti svega? Ma ono, kad vi nekom ispričate da ste išli u dućan i kupili kruh i mlijeko, a na kraju od neke desete osobe saznate da ste vi stvarno bili u dućanu i kupili kruh i mlijeko, samo ono što možda ne znate jest da ste kupili i deset deka salame, jedan paket Petit Beurre keksi, teglicu krastavaca i pohvatali se s čistačem u dućanu negdje između juha iz vrećice i prehrambenih proizvoda za dijabetičare. Niste to znali? Pa, ali ja sam to doživjela od mnogih osoba koje su to čule od nekog, a kad to toliko osoba zna mora biti istinito. Tu su i osobe koje nenamjerno krivo čuju, ali svejedno prenose informacije za koje znaju da nisu pouzdane, a i oni koji pokrenu lažnu lavinu i bez poticaja. Ja stvarno ne razumijem što je takvim ljudima i zašto im je nekima koji to namjerno rade to toliko zanimljivo i zabavno. Očito ti ljudi imaju previše slobodnog vremena da bi se bavili spletkama i izmišljanjima. A što ako ti tu informaciju prenesu osobe kojima misliš da možeš vjerovati, a zapravo kad dođeš kući navečer i u ogledalu spaziš nekoliko noževa izdaje zabijenih u leđa i kad se pitaš odakle to, ni ne znaš da su ih oni tu smjestili? Zapravo, zvuči grozno za što su sve ljudi sposobni. A što ih uopće na to natjera? Je li to prevelika sredina gdje naprosto nema pravih prijateljstava? Ili je to premala sredina gdje je bitno da se nešto događa, pa makar to bilo i fabricirano? Kao, predugo je sve mirno, ajmo uzburkati vodu. A možda je to u ljudskoj prirodi, pa su zapravo svi oni koji to ne rade iznimke, a ne pravilo. Kako god bilo, ljudi koji se igraju pokvarenog telefona, po meni, nemaju vlastiti život niti ništa zanimljivo u njemu, pa smišljaju načine kako ga zakomplicirati nekom drugome. Ako je itko malen u mojim očima, onda su to ti ljudi. Oni se diče svojom sposobnošću, kada ih oslovi tamo neka neuka duša, koja se još usudi im prigovoriti da filozofiraju u prazno tj. da lažu i izmišljaju bljuvotine. I ako nisu sljedbenici igre pokvarenog telefona, i ne slušaju njihovo blebetanje, bolje im je da se udalje. Njihova početnička trabunjanja o nekim istinama, trebaju odložiti kad su s njima ili s mudracem " jeben ga ko laže... a nabijen ga ko neviruje..." Oni ću vas naučiti svemu. Kako su oni požrtvovani, ufffff. Daju se do kraja, da bi bilo dobro kupus glavama, hahaha. Traže samo priznanje za njihove žrtve, posebno " jeben ga ko laže... a nabijen ga ko neviruje..." da ništa što čine, nije uzalud. On ga posebno traži. Bez toga, njegova žrtva nema smisla. Ali, ako ga kudite, opet nije dobro. To ga čini nemirnim, frustriranim, budi neodležane dječje bolesti, koje se opet pojavljuju. Postaje slabašno dijete, stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti, i ostavljenosti, sebi, mraku, i bolima, od roditelja, koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali. I tako, jedan uz drugoga pod vodstvom "mudraca", surfa se na valovima epiteta. Netko je iskusan plivač, pa sasvim sigurno doklizi do obale. A nekoga poklopi val, i zaroni u dubine. Ako se pronađe, i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima. I počne samog sebe gledati na drugačiji način. Tko ima sreće sa sobom. Tko nema... predstoji mu dugotrajan proces savladavanja. Stvar vlastite otvorenosti i odabira. Netko tko je ovdje glavni krivac za sve, u sebi će možda jednoga dana shvatiti da se mora mijenjati, jer će mu sve zastati i duša će mu zaglaviti u živom blatu bez izlaza. Ionako je previše frustriranih glava izvan ovog plavog kutka, zvecka se sa oružjem, stvaraju nam kupole iznad nas, govoreći da živimo kao eksperiment nečijeg demijurga. Ono- zločestog boga koji može raditi što hoće. A kad zdravi ljudi počnu o tome raspravljati ili pisati, tu ni rukavice ne pomažu. Jednostavno, odmaći se, i krenuti u svoj rajski vrt gdje čekaju oni koji vole sunce i proljeće. Drugima, kako bude. Njihov izbor. Sve me to zabavlja, jer imam toliko bogatstva oko sebe, prijatelje koji gledaju moju dušu, i opraštaju moje nedostatke, kao što ja i njima opraštam. Ništa mi ne nedostaje, moglo bi se reći, imam i viška, pa dijelim sa onima koji žele- te pozitivne vibre, koje svaki dan netko želi zbrčkati. I tako, prolaze dani na " Mojnet-u" koji se čine kao tamna izgubljena cesta, ali u tim danima postoje ljudi sa osmijehom koji pretvaraju tamu u livade sunca. I pitam se, da l’ se može voljeti više?

www.mojnet.com