ALEKSANDAR I KINESKI CAR

 

 

 

Kad je Aleksandar Veliki u svojemu pohodu došao do Kine i ulogorio se na njezinim granicama, u njegov šator u gluho doba noći uđe njegov glavni vojskovođa, pa mu reče:

 

“Poslanik kineskoga cara moli da ga primiš“.

 

“Neka uđe”! naredi Aleksandar.

 

Kinez uđe, pozdravi Aleksandra, i reče:

 

“Neka mi car ne zamjeri što ću ga zamoliti  da se udostoji ostati sa mnom nasamo”.

 

Aleksandar odmah zapovijedi da izađu svi, koji su ga dvorili. Zadrži samo glavnoga vojskovođu.

 

“Ono zbog čega sam došao ne smije znati nitko osim tebe”, reče kineski poslanik.

 

Aleksandar tada naredi glavomu vojskovođi da pretraži kineskoga poslanika. Kad su se uvjerili da je bez oružja, Aleksandar stavi sablju preda se i otpusti svojega vojskovođu.

 

“Što želiš“? upita tada Kineza.

 

“Ja nisam poslanik cara, nego glavom car”, reče došljak. “Evo, došao sam osobno da te upitam što hoćeš. Budem li sposoban udovoljiti tvojoj želji, vjeruj mi, care, sve ću učiniti da ti ispunim želju i izbjegnem rat s tobom”.

 

“A kako si se usudio doći ovamo? Zar si siguran da ti neću ništa učiniti”? upita ga Aleksandar.

 

“Znam da si uman čovjek, i da između tebe i mene dosada nije bilo neprijateljstva”, odgovori kineski car. “Kad bi ti mene i pogubio, Kinezi bi izabrali drugoga umjesto mene, i ne bi ti predali zemlju. Osim toga, za tebe bi se reklo da si okrutan i nedalekovidan”.

 

Aleksandar obori glavu i malo se zamisli. Vidio je da je kineski car mudar, i da će teško izaći s njim na kraj. Pa mu reče:

 

“Zahtijevam da mi odmah predaš toliko blaga koliko iznose trogodišnji prihodi tvoje države! I da mi svake godine daješ polovicu svojih prihoda”.

 

“Pristajem”, odgovori car.

 

“A hoće li tvoji podanici na to pristati”? upita Aleksandar.

 

“Ne znam. Mogu me i ubiti, a mogu i prisiliti da se borim s tobom”, odgovori kineski vladar.

 

“A ako pristanem da mi daš onoliko koliko ti iznose dr`avni prihodi za dvije godine, kako ćeš onda proći”? pitao dalje Aleksandar.

 

“Proći ću malo bolje”.

 

“A ako pristanem da mi daš onoliko koliko ti iznose državni prihodi za godinu, kako ćeš onda proći”?

 

“Eh, tada mi ne bi preostalo ništa drugo nego da se oprostim sa svim svojim udobnostima”, primijeti kineski car.

 

“Ako pristanem da mi predaš samo šestinu državnih prihoda, što će onda biti”?

 

“Šestinu ćeš sigurno dobiti, a ostatak će moći pokriti državne rashode i izdržavanje vojske”, odgovori Kinez.

 

“Kad je tako, meni će dostajati da mi daješ šestinu državnih prihoda”, zaključi Aleksandar.

 

Kineski car mu se zahvali, i vrati se u svoj tabor. Sutradan, u samo svanuće, Aleksandar opazi silnu kinesku vojsku, koja bijaše prekrila golemu poljanu s kraja na kraj. Smjesta izda zapovijed da se vojnici late oružja, pojašu konje, i spreme se za bitku. I upravo kad htjede izdati nalog za juriš, pojavi se pred njim kineski car na konju, i s krunom na glavi.

 

“Zar me prevari”? dočeka ga Aleksandar.

 

“Bože sačuvaj”, odgovori kineski car.

 

“Pa kakva ti je ovo golema vojska”?

 

“Eto, hoću ti na ovaj način pokazati da nisam pristao na tvoj uvjet zato što sam nemoćan. Ima u mene još mnogo više vojske nego što je ova koju vidiš. Međutim, uvjerio sam se da je tebi na ovim tvojim pohodima sreća naklonjena, stoga sam odlučio da ne ratujem s tobom, jer se ne želim boriti protiv sudbine”.

 

Kad je Aleksandar to čuo, opet se zamisli, pa onda reče:

 

“Od takvoga kakav si ti, ne treba, tako mi Boga, uzimati ništa! Kad bismo se ja i ti mjerili na vagi čestitosti i vrline, uvjeren da sam bi ti prevagnuo. Zato ti opraštam danak koji sam od tebe tražio, i vraćam se s vojskom s granica tvojega carstva”.

 

“Kad je tako, nećeš se, Boga mi, pokajati”! kliknu kineski car.

 

I kad se Aleksandar sa svojom vojskom povukao s granice Kine, kineski car posla za njim toliko skupocjenih darova da je njihova vrijednost premašila traženi danak.

 

(Priča koja kruži Azijom)

 

Vesna Krmpotić, PRIRUČNIK ZA PREDSJEDNIKE I PRINOŽNIK ZA NAROD, zbornik priča iz opusa NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH