Kažemo da ne znamo, ili da ne možemo, da volimo i

odmah se zaljepimo za osobe nesposobne da vole isto kao i

mi i pretvaramo se u zavisnike te bolne veze... Ne možemo

da razaberemo da je Ijubav Ijudska: uzdižemo je na Božanski

nivo, zahtijevajući nemoguća savršenstva... Ne prihvatamo

da nježne veze budu dinamične, podložne promjenama...

Plačemo, jer je svet takav kakav je, a ne onakav

kakvim ga mi želimo, bolje reći: neka se sve zaustavi i

neka se ništa i niko ne promjeni... Ne znamo ni da primimo

 ni da damo, živimo zatvoreni u žalopojci nezadovoljstva,

koju je nemoguće definirati, i ako se sretnemo sa nekim tko

nas voli, ne znamo kako da održimo tu vezu, želimo da

bude istog trenutka savršena, ne priznajući da se uravno-

(teženi par stvara mukotrpnim radom i da osjećanja, ukoli-

 ko nisu ispraćena razvijanjem nježnog razumevanja potre-

 ba drugog, uvenu... Žrtve smo sopstvenih nagona, ne vjerujući

da ih možemo usmjeriti od autodestrukcije ka bo-

Ijem životu... Ne želimo da znamo ništa dublje o nama, tko

smo, kako funkcioniramo žudimo da nas zabave, ali površno;

plašimo se svega što može da nam otkrije naše duboko

nezadovoljstvo... Sve više smo nestabilni, nesposobni da

ispunimo bilo kakvu odgovornost... Često, iako nam je

zatvoreno srce, iz straha od samoće izmislimo osjećanja za-

Ijubljenosti koja nas kasnije zarobe u vezi koja nas guši...

Nemoćni i beskorisni, nemamo ciljeve, nemamo planove,

nemamo volju, radimo stvari koje nam se ne sviđaju... Bez

snage da se suočimo sa borbom izlječenja, prepuštamo se

nekontroliranoj plimi tuge, osjećamo želju da umremo i

preživljavamo uz trikove: potisnemo želje, ignorišući ih...

Izmislimo probleme optužujući druge da su ih prouzrokovali;

veličamo ih želeći da spasemo sve vrste žrtava, ne pomažući

sami sebi... Identificiramo se sa grupama, u njima

gušimo svoju ličnost, bile to sekte sa svojim guruima, religije

sa svojim nagradama i kaznama, političke partije sa

svojim nepoštenim obećanjima ili infantilne opsesije sportistima

ili poznatim umetnicima... Ono što u unutrašnjosti

potiskujemo, projiciramo u spoljašnosti; ono što jesmo, a

ne želimo da budemo, prebacujemo drugima... Maskiramo

negativne misli preuveličavajući preko svake mjere one pozitivne:

iako znamo da smo nesretni, prikazujemo se kao

zadovoljni; iako nemamo želju za tim, obavezujemo se da

održavamo seksualne odnose ili da dajemo strasne izjave

o nečemu... Bježimo u ono što vjerujemo da je naš zdrav razum,

objašnjavamo sve intelektom negirajući sami sebi pristup

nesvjesnom: ’Snovi su samo snovi’, ’ U suštini to nije

ono što sam želio/la’, ’Svejedno mi je, nije vredilo truda ',

itd. Sve češće se ponašamo kao djeca, tražeći nekog ko će

nam postaviti granice, ko će nam organizovati život... Slabi,

preziremo slabost u drugima i kao vampiri pijemo energiju

onih koji nam pomažu... Nužno nam je društveno priznanje:

moramo da se osjećamo važni, po svaku cenu; težimo

nagradama, odjeći koja nam dobro stoji, tome da se naše

ime pretvori u znak uspeha, ali u isto vreme želimo slobodu,

želimo da se izoiramo, da se zatvorimo u ograničenu

mentalnu teritoriju... Patimo što ne možemo da dostignemo

savršenstvo: operiramo se kako, bismo promijenili male telesne

mane, vjerujemo da je sve što uradimo osuđeno na propast,

da nam nikakva količina novca nije dovoljna, da nitko

ne prepoznaje našu pravu vrednost ili da smo nefleksibilni

u održavanju vrijednosti... Škrtost, rigidnost i tvrdoglavost

su nam vjerne prijateljice, ništa ne rizikujemo iz straha da

ne ispadnemo smiješni ili da nas ne kritiziraju, ne stvaramo

vlastito djelo, jer znamo da, na kraju, svakako nećemo

biti njime zadovoljni... Osjećamo da nas prate, da žele da

nas prevare, da su svi sumnjivi i da nas okružuju nelojalni

Ijudi, da se naše riječi koriste protiv nas: nikad nećemo zaboraviti,

niti oprostiti zlo koje nam čine, ponižavat ćemo ih

i uništavati isto kao što oni žele da ponize i unište nas!...

Ništa nas ne zadovoljava, ne podnosimo da imamo intimne

prijatelje, osim ako to nisu naši roditelji, ne izgleda nam nečasno

lagati, ne zanima nas tuđa sigurnost, imamo čudne

stavove, sujeverni smo ili nam je neobična percepcija, čujemo

glasove, sopstveno tijelo se okreće protiv nas... Niko više

ne zaslužuje našu Ijubav, preuveličavamo naše kapacitete,

očekujemo da se prizna da smo superiornija bića, nužno

nam je da trijumfujemo, samo osobe na našem nivou nas

mogu razumjeti, preziremo ostale, ali zavidimo im na onome

što postižu; a oni su, sa svoje strane, ljubomorni na nas...

Potpuno zavisni, ne možemo da odlučujemo, ne možemo da

izrazimo naše neslaganje ili kritiku, ne možemo da imamo

planove, jer niko nema povjerenja u naše vrline, dešava nam

se da obavljamo neprijatne poslove, napustili su nas, nesposobni

smo da se brinemo sami o sebi, očajnički tražimo partnera

sumnjajući da ćemo ga ikada pronaći... Izgubili smo

identitet, ne znamo šta smo, pretjerano se prepustimo, da se

samopovređujemo, da se ubijemo... Osećamo se sigurni kada

prekrijemo kožu tetovažama, ili kada izbušimo meso metalnim

ukrasima... Prepuštamo se poplavi emocija, teško nam

je da kontroliramo napade bijesa ili našu verbalnu i tjelesnu

agresivnost, činimo sve što možemo kako bismo bili u centru

pažnje, usvajamo tonalitet glasa, reči i zavodljive pokrete...

Egoisti, uzimamo kada osetimo potrebu i ostavljamo

kada se osetimo sitim...

Alejandro Hodorowsky