evo opet pričaš, o sebi dakako.... sebe ne spominjući. puniš prostor iluzijom snage i pouzdanja svojih riječi.
i sve ti je to tako i sve kao pravo, i u skladu s tobom.... samo mimo sadašnjosti.
reci gdje si sada....
pored tebe drama, ali što ti imaš s tim....
za sobom vučeš repove, ostavljaš sebi tragove, temelj za nove....obmane.
u neizvjesnost kročiš. uplašeno.
ali baš te briga za to.
ruke ti po zraku mlate, dok oči bespomoćno šute.
pitanja te gnjave, odgovori mimoilaze....
da li mi to hvatamo dah prošlosti podignutim nosevima, kao utopljenik posljednje udahe nad vodom.
i reci sada da nismo budaletine teške.
ali baš nas briga za to.
idemo spavati ljubavi.... ljubimo se lijeno, opijeno, tiho dok ne zakunjaš u meni.... vidiš da umor nema milosti....
kaže.... pustimo život i o njemu priče....
nedovršeno nek ostane.... u zagrljaju, u mirisu, u pjesmi....
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
544
OD 14.01.2018.PUTA