HRAM

 

        Bio jedan hram, koji je mnoge godine čekao da ga sagrade. I sagradili su ga - od cigle i kamena.

        Kad se to dogodilo, i kad je svečanost sagradnje prošla, cigle i kamen počeše govoriti: "Mi smo hram". Zlato oltarsko stade mrmoriti: "Ja sam hram". Naposljetku, lik Raspetoga i ikona Njegove Majke krenuše ponavljati isto: "Hram, to smo mi".

        Hram tako ostade neprepoznat. Neutoljen, nesaslušan, nezavršen. Željan da ga već jednom sagrade.

 

       

Nagradno pitanje: Od čega se, zbilja, zida hram?

 

 

   BIJELA KULA

 

        Bijela kula zida se od bjeline. Onda se u tu bjelinu naslože zidovi, krov, temelj. Onda se u taj temelj, zidove, krov poslažu cigle i britko rezan kamen, pomno, pobožno. Onda se u taj (unutarnji) svečani prostor unese molitva i pjesma, na pladnju muka i zvuka.

        Onda... kad se to dogodi... Bijela se kula osovi, i zalebdi oko nas. Ali najprije zalebdi na vrhu brda, iznad znane nam vinorodne doline. Onda... u jeziku poezije, u knjizi bez premca. Onda... u srcu, koje sve to svjedoči.

        Bijela kula zida se od njezine vlastite pjene, od njezine vlastite žudnje da bude sazidana. Bijela kula zida se od udivljenja za sebe samu. Bijeloj kuli ogledalo je ona sama.

        Bijela kula naša je duša, nezanemarena od sebe, sobom podignuta.

        Bijela kula...

       

Vesna Krmpotić, iz zbirke priča PRIČE PJEVICE