mlada. lijepa. uspješna. usamljena. depresivna, a nitko to nije vidio. bolesna, a nitko to nije znao. zračila je vedrinom?!
ubila se.
kad mi netko od pacijenata počne najavljivati da će počiniti samoubojstvo, jer ne može se više nositi sa svime onim što donosi neizlječiva bolest, tada obično kažem:
„zaista nema potrebe da uzimate u svoje ruke nešto što će ionako prirodno i samo po sebi doći kad bude vrijeme....“
neki su umrli, a neki od njih su ipak izliječeni i danas nakon nekoliko godina više se ni ne sjećaju svojih suicidalnih misli iz onog vremena.... neki se još uvijek bore, ali rijetko, jako rijetko susretnem nekoga tko je doista odustao od života sa svim mukama koje donosi....
zašto čovjek počini suicid....
zašto čovjek odluči aktivno prekinuti najveće i najdragocijenije što mu je dano – svoj ovozemaljski život....
jer se nalazi u problemima koji izgledaju ogromni da bi se mogao dalje nositi s njima....
jer je njegova situacija, to stanje postalo nepodnošljivo....
i nitko mu ne može pomoći jer nitko to ne vidi, nitko ne osjeća njegove osjećaje, nitko ne zna njegove misli, nitko ne čuje njegove vapaje....
i nikoga nema da ga u tome spriječi, jer nitko nije mogao predvidjeti.... kad se dogodi, ostanemo šokirani, blokirani, zatečeni nečim što ni u snu nismo mogli zamisliti....
da li su razlog problemi?!
može li se reći da jesu....
problemi koji su toliko neriješivi koliko se čovjek osjeća nemoćan kada ga pritisnu.... iz nezadovoljstva, depresije, beznadnosti, čovjek sam sebe počne doživljavati kao problem.
a u njegovoj glavi je biće koje nije u stanju naći drugačiji izlaz i sva preokupacija u danima prije samoubojstva je kako učiniti to.... i samo je pitanje dana, trenutka, okolnosti koje se poklope ne da ga spriječe, već još i potaknu da to učini....
Andreina majka stanuje kat ispod mene, na predzadnjem katu. Andrea je često navraćala kod mame. i njen sedmogodišnji sin. bila je nezaposlena, čekala termin da ju prime na liječenje u klinici za psihijatriju. depresija.... nije dočekala.
nekoliko dana za redom, svako jutro stajala je pored otvorenog prozora na stubištu sedmog kata.
susjed preko puta se čudio:“ jučer kad sam krenuo na posao, otvorio vrata, ona je stajala tu, pomislio sam što gleda, da li mi je stan pospremljen ili što....“
ostala je zatečena? obeshrabrena u svom naumu? do slijedeće prilike....
„da“, rekla sam „to je bilo jučer, a jutros je vidjela da tu nema nikoga, popela se i skočila....“
sada, svako jutro kad krenem na posao susrećem baku koja stoji pred zgradom da sačeka da ga tata doveze i ostavi kod nje do početka škole, jer rano je još, a on je tako sam.... jedan dječak prekrasnih sivozelenih očiju punih tuge....
bglavac
edin.kecanovic
