Između tvoja dva oka
skrilo se jedno davno ljeto.
Skrio se i poljubac moj,
za kojeg kažeš da je slađi
od najslađeg kruha.
Smjestio se tu i komadić vedrog neba,
i šareno pismo puno ljubavi.
Između tvoja dva oka
pružio se i cijeli svemir,
i carstvo puno crvenih šuma.
Smjestio se tu i miris kasne noći,
i jorgovan što pleše i pjeva u samoći.
Odjekuju zvuci.
A ti u nesvjestici sanjaš,
ispružena na raspremljenoj postelji.
Zoveš me.
Dok ja umrijeti žudim.
Put toj dragoj smrti pokazuje mi vatra
što plamti iz mojih neizgovorenih riječi.
Drhtim od sreće,
od vatre što gori. Od ognja neviđenog.
I sve tone među lance na dnu života,
gdje prsata sloboda na koljena pada.
Samo između tvoja dva oka
ne prestaje galop pijanih ruža,
u kojem se ne bira ni ljubav, ni tuga.
A kad sve prođe, ti ćeš postati cvijet
na kamenu što mi oči skriva.
Bit ćeš i topla ruka što još čuva trag
što su ga ostavili moji zaljubljeni prsti.
A pokorni anđeo bacit će dva tri zrna
neplodne zemlje na moje lice,
i na jeku neumornog zvona,
i na oči djevojčice koja na ruci nosi sat
čijim kazaljkama mjesec pokazuje pute.
bglavac
edin.kecanovic
