Duboko smo ušli u drugu polovicu sijećnja. Južina nas opandrčila sve redom. Iz jeseni kao da ulazimo u ljeto. Dali će Bog prirode nešto izmjeniti, pa nas zasuti snijegom i injem ostaje upitno  i u mislima i željama svakoga od nas. Možda nekome i ovako odgovara.

Gledam, gledam, čitam. Ništa se ne pitam samo donosim zaključke i to sama za sebe. Nepotrebno ih je iznositi.

Slušam već par dana proljetnu pjasmu kosa. Jadan, ako zahladi i zapuhnu ga hladni vjetrovi ostat će bez glasa. Teško da će ga ponovna južina  ohrabriti, jer  vjerujem da je u razdoblju južine možda shvatio bit prirode. Možda i svoju, da se ne treba zanositi nenadanim hirovima prirode. Možda će i odustao od pjesme. Možda neće htjeti prihvatiti  nepredvidive okolnosti, bit će pažljiviji i mirno će čekati stabilizaciju godišnjih doba. Ako to ne doćeka nikome ništa.

***

Boris Novković

Više ništa nije kao prije