U ovom svijetu,

gdje je sve manje milosti

a sve više rezova na srcima pokajnika

netko još uvijek malenim koracima uči od anđela

kako koračati po vodi,

jer mesija na nekoj novoj planeti

bez krvi i križa

pokazuje drugima

put spasenja..

Da li se tamo ljudi nazivaju ljudima

i to doista jesu,

ne znam,

ovdje je sve manje samilosti

a sve više obijesti...

Ruka u ruci,

posljednji šapat prije izdaha

iskre iz srca

koje će zapaliti svjetiljku

na putu kroz tunel

prema plavom odsjaju,

sve više je obijesti

sve manje samilosti..

Još uvijek pokušavam pokrpati rasparano tkivo srca,

ali ne više mojega,

jer moje srce je srce cijeloga svijeta

svakom sekundom

ranjavano sve više..

Dok se djeca nude na autocestama

sirovim vozačima

i profiterima

za komad kruha

da prežive dan,

dok se tisuće njihovih duša gase

svake sekunde

a čovjek zatvoren u svojoj ljušturi obilja

želi još više,

netko još uvijek crta ljubav po stazi

i kroz studen bešćutnosti

ostavlja upaljenu svjetiljku

na putu iza sebe...

Prestala sam izdvajati svoje ime

i svrstavati se u one koji pišu po zemlji

i tragove ostavljaju, jer,

dio sam i one druge strane

 koju u zrcalu odbijam vidjeti..

Ja sam sve

 svijet koji pati

 nije izvan moga svijeta

svijet koji žmiri i ne želi da se probudi

dio je moga sna..

 A opet,

 nada umire posljednja

 a svemir je nadi

poklonio ljubav..

 Čarolija koja nikad neće biti poražena

smiješi mi se

 kroz istinu

 kojoj ne trebaju isprike..

 Ja znam,

vjerujem

 i budna živim,

to je sasvim dovoljno

da svijet

 nikad ne prestane

i bar za mrvu ljudskosti

bolji postane.