42. VED-PRIČA

 

        Išao jedan svećenik prašnim seoskim putem, i zapeo nogom za neku korjenitu riječ. Sagnuo se, iščupao ju, podigao do uha i usta. Otada se od nje nije rastajao.

        Kad je želio nekoga pohvaliti, govorio bi:

        “Ti si baš ved-čovjek”.

        “Kakav sam ja čovjek, velečasni”?

        “Ved-čovjek”.

        “A što to znači”?

        “Ta je riječ preostala iz prvotnoga jezika ljudi, i znači: u svakomu pogledu dobar”.

        Prolazeći pokraj kuće u kojoj se pjevalo, stao je pod prozor i pohvalio pjesmu:

        “Baš pravi ved-zvuk”.

        Malo pomalo, suseljani prihvatiše riječ strankinju kao svoju najrođeniju. Redom se pomoću nje hvalilo sve što je bilo vrijedno hvale. Sve manje su se čule riječi kao što je “krasno”, “dobro”, “pametno”, “ugodno”, i slične, jer sve se to moglo kazati jednom riječju: ved-tako. Došljaci i prolaznici kroz selo čudili su se ovoj pojavi.

        “Zašto svodite bogatstvo na jedan jedini dukat”? pitao ih je neki jezikoslovac. Svećenik, prvi nalaznik korjenite riječi, ovako mu objasni svoj ved-stav:

        “Ako je u tomu jednomu jedinom dukatu sažeto cijelo bogatstvo, zašto bismo ga usitnjavali”?

        Ljude toga sela susjedi su prozvali ved-ljudima. Kad se s njima trgovalo, odlazilo se u ved-selo. Kad se išlo u prosce, išlo se po ved-nevjestu. I kako je prolazilo vrijeme, ved-ljudima su sve manje nedostajale druge riječi. Jedni su drugima mogli više reći ovom jednom riječju, nego hrpom drugih. Tako da im se jezik sveo na jednu riječ. Bio je to ved-jezik, prvotni jezik raja zemaljskoga.

        I jer je ved-riječ značila što je značila, naime, dobrotu, ljepotu, mudrost, radost, oni koji su ju govorili s vremenom su poprimali osobine same riječi – postajali su mudra, spokojna, radišna, dobrohotna ljudska stvorenja, koja su i na njivi i u kući zračila istom ved-vedrinom. A stvari škriputave i razroke, događaji zlosretni, znaci zlokobni, i postupci zlohotni polako nestadoše s poprišta, naprosto zato što ih više nitko nije primjećivao.

 

 

         Kad nađeš pravu riječ, ne daj joj od sebe.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)