Pjesma nam tek preosta,
kad sve uze ona sila prosta
što poslije crne noći prerezana kobnog sloga
svrši u strašnoj drami, smrti, i jadu što se srami.
Ali riječ je milost, lice Boga, zvijezde plamen
duša je sjena srca, vječne nam ljubavi stamen.
Makar i sve svršeno bilo, što god da se snilo
i po sreći ili kako drugo već riječi svilo
stih je opet nama zapet znamen, međaš kamen
i materinsko krilo duši milo.
(Sergej Jesenjin: 3.10.1895. – 28.12.1925.)
http://poezija.6forum.info/t1021-sergej-jesenjin-pjesme
bglavac
edin.kecanovic
