Ono što sebi želim, želim i vama...

Još malo...otkucavaju sati, minute, vrijeme se mrvi, malo po malo, i ući ćemo u jednu novu godinu, punu nadanja, pristupiti joj, kao slikar sa svojom paletom pred prazno platno, ili pjesnik sa olovkom u ruci pred list čistog papira..

Što ćemo naslikati, kakvu poemu napisati?
Polazim prvo od svega proživljenog u godini iza sebe..

I ustanovljavam: platno je samo prebojano, ispod njega mnoštvo slika i prizora, neki su lijepi, neki nisu..
Priznajem sama sebi, neke sam duše možda nesvjesno povrijedila, neke pogreške učinila, koje se ipak kroz prebojano platno naziru, tek kao obrisi..
Bila sam i ja povrijeđena, ali nije li to ta naša životna škola, u ateljeu, gdje učimo, kako sa što manje brisanja i prepravljanja načiniti savršenu sliku?
Na sreću, za opraštanje i ispravljanje pogrešaka, vrijeme ne postoji..
Vrijeme nas samo ograničava i šapće da požurimo..
Kod nekih stvari ne treba žuriti.
Treba srcu ostaviti prostora da shvati i prihvati sebe, u svakom obliku, ne samo u onom pozitivnom..
I naučiti u svakom trenutku odbaciti od sebe samookrivljavanje, koje će nas na kraju dovesti u slijepu ulicu.
Sve što je učinjeno, u očima svemira, bilo je potrebno.
I sve ima priliku da bude još ljepše i divnije.
Da, radi se baš o davanju prilike sebi.
Ne drugima.
Drugi čekaju na nas i našu priliku.
A ona uvijek postoji.
Ako se otvorimo Božanskom Izvoru, i shvatimo da ljubav uvijek stvara most, čak i kod nepremostivih situacija.
Nismo savršeni.
Nismo.
Ali možemo savršeno voljeti, ako se prestanemo osuđivati, i hrabro krenemo nekim novim putevima sebe.
Dajmo si priliku.
Pokušajmo je osjetiti, i uloviti, kao leptira u mrežu, a onda ga prepustiti plavom nebu, kada se nadivimo ljepoti izvršenog čina ljubavi i opraštanja..
Kada jednom počnemo tako, svi će se portali otvoriti.
I ljudi koji su bili daleko, bit će na pragu doma našeg srca.
To želim vama, jer to želim i sebi..
Neka novo ljeto donese blagoslov baš takvih, novih, čarobnih trenutaka...