57. UVIJEK NEKOĆ

 

        Uvijek je nekoć nešto čudno bilo, i to nešto što je bilo, možda uvijek i jest. To nešto je kost, oko koje se uspravlja i oblikuje priča. Priča traži to nešto čudno što je bilo, to što je iskočilo iz zgloba, i pokazalo jedan drukčiji hod, jer pomoću toga nečega ona ima nadu i možda prigodu pokazati da to uvijek i jest. Sav napor, sva mašta, sva dosjetka uma ide za tim ciljem: saznati što jest, saznati tko smo, saznati tko je taj tko priče priča, priče čita.

        I zato volimo priču, jer smo priča još neispričana, ili u najboljemu slučaju, nedopričana.

        Kad nam je nešto zanosno, duhovito, magično, kad nas razgali, nadahne, sobom prožme, uvjeri ili preuvjeri, to znači da ono u nama takne žicu lutnje, koja sebe zove našim imenom. Žica zadrhti, podsjećajući nas da je tu, i da u njoj čeka glazba, zbog koje je glazbalo i rođeno.

        Uvijek je nekoć nešto čudno bilo...

         

 

        Nekoć uvijek jest.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8.
(još neobjavljeno)