70. I NA KRAJU OSTAJU SAMO USTA

 

        Oni su se voljeli pogledima, pokretima, riječima, rukama, cijelim tijelom. Srce je kucalo u očima, u uhu, srce je bubnjalo u udovima. Nikada ništa bez srca – to je bilo njihovo geslo.

        Kako su godine prolazile, tako su neki dijelovi silazili u košaricu za otpatke. Najprije je sišla kosa, vlas po vlas. Potom je silazio vid i sluh. Dragi nije više dobro čuo dragu, draga više nije dobro vidjela dragoga. Ali srce je i dalje kucalo u preostalim dijelovima.

Onda su počeli silaziti udovi. Stegna. Koljena. Gležnjevi. Podlatkice, nadlaktice. Pa što, srce se preselilo u vrhove prstiju. U dodir. Košara se punila i punila, svakoga dana sve bliža rubu. Kad se dopuni do ruba – znalo se – srce će se presliti neznano kamo.

Na kraju su ostala samo usta. Kao na isluženoj šalici s koje se zbog neumorne uporabe izbrisalo u keramiku ucrtano lice, crtu po crtu se izbrisalo. No usta su, ne zna se kakvom igrom, ostala da govore “volim te”, i srce je bilo zarobljeno u ustima, i nije se obaziralo na ostatak, koji je mogao stati u maramicu. 

 

 

Neki ljudi kažu da je ljubav stvar tijela. Neki drugi kažu da je ljubav stvar i tijela.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)