76. LEGENDA O PČELAMA

 

        Nekoć su pčele bile mjesečevo pleme. Pasle su noću, pod mjesečinom. Dan ih nije poznavao.

Rijetki su cvjetovi noću otvarali čaške, ali baš je u tim rijetkima od rijetkih bio smješten tajni sastojak vrhunskoga meda.

        Noćne su pčele danju spavale, u košnici, koja im se obično nalazila u pećinama i pod pazusima stijene. Ako bi tko i zalutao u pećinu ili pod stijenu, o košnici bi pomislio da je skamenjeno gnijezdo. 

        A jedan je neugledan cvijet, noćnik, bio presretan što je Bog stvorio mjesečeve pčele. Stalno je hvalio čas Boga, čas pčele. Očekivao je da će njegova neuglednost jedne noći biti javno proslavljena, pod mjesecom opravdana. Otvarao se pčelama i mamio ih k sebi; ali budući je bio bezmirisan, pčele ga nisu vidjele.

        “Ovamo, ovamo”! vikao je cvijet. “Bez mene vam nema onoga najboljeg meda. U meni se nalazi posljednji sastojak savršenstva”.

        Pčele su najradije poslovale s noćnom kraljicom, grmom bijelih cvjetova, koji je danju nalikovao na neugledno žbunje. Bio je tu još i lokvanj mjesečar. Cvijet noćnik bio je uvrijeđen. Izvikivao je optužbe protiv noćne kraljice.

        “Uortačila se sa zmijama”, kričao je. “Mami ih mirisom. Družeći se s tom lažnom kraljicom, vi, pčele, zapravo podržavate zmije, drugim riječima, otrov”.

        Ni pčele ni krijesnice nisu se obazirale na cvjetove optužbe.

        “Nikada nećete napraviti savršen med, da znate! Prije će ga napraviti sunčeve pčele, koje se tek spremaju roditi. A vi ćete zavazda ostati nedonoščad sunčeva, zato jer ste kraj mirisa kojemu nema ravna po besmrtnosti, izabrali miris koji hlapi”.

        I onda, gotovo plačući, jaukom proroka:

        “Znajte, doći će jedan drugi narod, i vas će smijeniti, i taj će narod tragati za ovim što je u meni, i što se vama nudi, a njima će biti nedohvatno...”

        Vidjevši da mu riječi i dalje nitko ne shvaća ozbiljno, cvijet zapadne u tešku sjetu. Cvijet, to znači svi cvjetovi njegova roda. Čaška mu se ovjesi, listovi klonu.

        “Umirem zbog nepravde”, šaputao je. “A nitko to ne zna, čak ni Bog”.

I venući, poče izdisati onaj svoj tajni dah, onaj vječni mirisni dijelak koji manjka savršenstvu. Od njega su, ovako izdahnutoga, noćne pčele zaglavinjale, izgubile osjećaj za smjer, i pijane poletjele u dan, da se rode kao sunčevi kukci.

 

Na livadi pod suncem, u žutomu zuju, cvijet noćnik, a to znači sav njegov rod, izdahnuo je svoj zadnji dah, šapćući:

“Dobrodošle, dobrodošle, vi zlatne kaplje sunca! I pravo je da ste potisnule ono slijepo pleme”.

Pčele ga još jednom nisu čule. Otada, neotriježnjene, baš revno pijane, traže onaj izgubljeni miris besmrtnosti, koji ih je i doveo pod sunce.

 

 

Zaključite što treba...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)