Kad ugledaš noć;
jesenju, tamnu...
kako se oko kamena svija,
a mjesec joj ramena nudi,
ne pitaj za zvuk ljubavnog jada,
ne pitaj za oblak i kud je krenuo.
Kad ugledaš moje ime upisano,
na slomljenoj grani jasena,
kako mu list zelen slova ljubi,
i kako mu ptica glasno pjeva,
ne pitaj za muziku ljubavi,
ne pitaj za oštru bol na licu -
- što je okrenuto ponosnom konjaniku.
Kad ugledaš rijeku u plamenu,
kako na umoru ječi i stenje,
ne pitaj kojeg proljeća ćeš doći k meni,
ne pitaj kako se zove crno oko
rasuto po bijeloj pučini,
i kad će me dovesti mrtvog,
na tvoj živi sud ljubavi.