Jesenji prsti prolaznosti

ponovo dodiruju smiraj

moje duše

i mrse mi kosu

čudnim nekim vjetrovima

toplim

a očekivano hladnim..

Ja se sklupčah

u krugovima svoje neprolaznosti

a ona ih briše

silovito

utirući put do mene

svojom ljepotom...

Njen šuškavi pjev

kroz magleni veo

orošenih jutara

njeni mirisi djetinjstva

i slike bezbrižnosti

na koju me podsjeća

da je uvijek uz nju

mogu imati

ma koliko srp Kronosa

pobirao klasje smrtnosti...

Ja pjevam sa Panom

još jednu pjesmu

još jedan hvalospjev naizgled umiranju

a zapravo

novom rađanju koje će doći

poslije zamrznute elegije

svih ovih pojavnosti...

Pejzaži koje gledam

i koje slikam dok je jesen uz mene

bit će sačuvani

u albumu kojeg čuvam

za nove sfere

i nove svjetove

koje ću jednom sama

morati oslikati..

Zato,

Sve što sada gledam

samo je ljepota

i ostat će zauvijek

ljepota...