znaš ono..... kada tegoba pritisne srce....
teška i troma kao da se na grudi naslonila planina puna tuge.
ne preostaje ti ništa drugo, nego da prihvatiš, da postoji Smisao koji je iznad naših malenih planova.

plan Života koji se uzvišeno ostvaruje bez obzira na intenzitet najljepših želja, najdubljih molitvi, najiskrenijih obećanja, najtoplijeg darovanja sebe.... naoko sasvim suprotno od svega zamišljenog.
po nekim čovjeku nerazumljivim zakonima.

znaš da nije utjeha u zagledanju u prošle trenutke lakoće od radosti....
samo ti možda, još više nedostaje taj netko poseban, blistav, sretan i zdrav.... taj voljeni netko.... jučer, danas ili sutra, kad god, potonuo poput tebe u istu tugu, u istu bol....

što možeš....

možeš prihvatiti težinu, pustiti Zahvalnost koja srcu daje snagu, da tugu nosi toliko dugo koliko bude trebalo.... povući se u tišinu, u molitvu.... isplakati se.... i....
pustiti svu ljubav i svu nježnost da teče.... i onda kada je taj poseban, voljen i drag netko kilometrima daleko.  
osjetit će tvoj blagoslov, kao što je i njegova tuga dotaknula tebe....