U ovom tankom,  pomalo poderanom,

papirnom svijetu

ja kidam  stranice

gdje me lica traže da ih čitam

gotovo očajno me očima zovu

i insomnično me vuku

u svoj lažni privid zbilje..

Nijedno nema istinsku suzu

niti jedno osmijeh, već zaboravljen

u istinskoj kolijevci postojanja..

A svi su tako opipljivo dosljedni

sebi, da dokažu tog sebe stvarnog, meni..

Kada im poderem maske

 ni jauk ne čujem

tek u sumorju noćnih lutanja

bijelom stranom mjeseca

vidim duše koje otpremih

 sa papirnom apokalipsom

 u neki živi svijet

  kojeg ja

 ne dotičem više....

 Tek netko me dodirne po ramenu

  i shvatim

  ipak nisam sama

  u tom papirnom snu

  Ima nas još

  koji kidamo i skidamo

 taloge sa lažnih slika

 dok originali

   čekaju trenutak porađanja..

  Ja i dalje plešem, svojim mekim korakom

 pred iskonom od zvijezda

 po bijelom srebru mjeseca

 po zlatnom pijesku

  Sunca svih Sunaca..